Denis Džidić analizira stanje pravosuđa u BiH u nedjeljnom komentaru: Problemi koji ostaju bez odgovora

Poznata je izreka da je "đavo uvijek u detaljima" i da često od krupnih događaja, rješenja ili odluka, zapravo ne vidimo ono što prolazi gotovo neopaženo, napisano "sitnim slovima", ili kako naš večerašnji analitičar, komentarišući rad trećeg stuba vlasti u BiH, kaže - kao fusnota. A, tek čija je nadležnost, utvrđivanje odgovornosti, lutanje predmeta od nižih sudskih instanci ka višim i obrnuto. Reforma pravosudnog sistema je još na čekanju, pokušaja ima, ali teško ide. A, Evropa traži od svih zemalja kandidatkinja, između ostalog i to – vladavinu prava! To očekuju i građani. U nastavku nedjeljni komentar Denisa Džidića.

Ja često govorim o pravosuđu i znam da to nekad zvuči kao da se stalno vrtimo u krug, kao da ponavljamo istu priču, ali postoji razlog za to. Zato što se stanje u pravosuđu najbolje vidi ne kroz velike, spektakularne slučajeve koje svi prate, nego kroz one male, tihe vijesti koje prođu gotovo neprimijećeno. I upravo kroz nekoliko takvih primjera iz proteklih dana želim vam pokazati gdje smo danas. Zato danas neću govoriti o velikim političkim slučajevima koje svi prate. Govorit ću o nekoliko vijesti iz proteklih dana koje su prošle tiho, bez mnogo pažnje – a koje, zajedno gledano, govore više o stanju pravosuđa nego bilo koja velika afera.

Tragedija u Jablanici

Prva vijest je u vezi tragedije u Jablanici. Federalni POSKOK je konačno preuzeo istragu u slučaju kamenoloma – tragedije koja je odnijela živote i otvorila ozbiljna pitanja odgovornosti. Ta nesreća dogodila se prije više od godinu i po dana. Više od 17 mjeseci bilo je potrebno samo da se razriješi pitanje nadležnosti. Tek sada, nakon svih tih mjeseci, istraga zapravo počinje da se kreće ka optužnici. I to je porazavajuća činjenica, jer pravda koja kasni – u ovakvim slučajevima – nije samo spora. Ona postaje gotovo besmislena za porodice žrtava i za društvo.

Rad POSKOK-a

Druga vijest dolazi iz iste institucije – ali iz jedne potpuno drugačije scene. Cijela svita političara sa nivoa Federacije protekle sedmice posjetila je POSKOK i poručila javnosti da je ova institucija potpuno kapacitirana, spremna da se nosi s najtežim predmetima korupcije. To zvuči ohrabrujuće ali stvarnost izgleda drugačije. Ono što se javnosti ne govori jeste da svaki tužilac u POSKOK-u trenutno radi na više od 150 predmeta. Na kantonalnom nivou, taj broj je i do tri puta manji i tu dolazimo do ključnog pitanja: kako očekivati efikasan i kvalitetan rad u takvim uslovima? Nije ni čudo što, iako je POSKOK osnovan s velikim očekivanjima, još uvijek ne vidimo konkretne optužnice za ozbiljnu korupciju. Za nekih mjesec i po dana obilježit ćemo godinu dana rada ovog posebnog odjela koji je uspostavljen kako bi se procesuirala korupcija. Vrijeme prolazi, predmeti se gomilaju, a rezultati izostaju. Nijedne optužnice za koruptivno djelo, još nema. Ali možda najvažnija stvar sa tog sastanka nije bila u naslovima. Bila je skrivena – na dnu saopštenja, gotovo kao fusnota. Najavljeno je da će se uskoro razgovarati o izmjenama zakona o POSKOK-u, konkretno, o povećanju praga za predmete koje ova institucija može preuzeti: sa 100.000 konvertibilnih maraka na pola miliona. Na prvi pogled, to ima smisla. I zaista – iznos od 100.000 maraka danas nije ono što je bio prije deset ili petnaest godina kada je zakon prvobitno pisan. Inflacija, promjene u ekonomiji – sve to čini da taj prag djeluje zastarjelo. Ali problem nije u ideji, već u vremenu i posljedicama. Ovaj zakon se neće mijenjati u izbornoj godini, a kada se jednom promijeni – za par godina – desit će se nešto što danas niko ne spominje. Svi predmeti između 100.000 i 500.000 maraka, koji su godinama stajali u POSKOK-u, a prije toga godinama u ladicama kantonalnih tužilaca zbog čijeg nerada je POSKOK i formiran, bit će vraćeni na kantonalni nivo. Kada prag bude podignut sa 100.000 na pola miliona, svi predmeti koji su ispod pola miliona nanesene štete bit će vraćeni na kantonalni nivo. Tužitelji koji su prije sedam ili osam godina jedva dočekali da se “riješe” tih predmeta, ponovo ih dobijaju nazad. Koliko će tih slučajeva tada završiti obustavama? Koliko će dokaza u međuvremenu biti izgubljeno? Koliko će odgovornosti nestati u birokratskom vakuumu? Ovo nisu tehnička pitanja. Ovo su pitanja pravde. I upravo ovakve procese bi trebao nadzirati Visoki sudski i tužilački savjet. Ali VSTV se time ne bavi, ili tačnije, bavi se nečim drugim. Bavi se očuvanjem statusa quo, pozicija, fotelja. Na isti način se odnosi i prema drugim ozbiljnim problemima unutar samog sistema. U Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, glavni tužilac premješta tužioce između odjela – uključujući i one koji vode predmete protiv njega i one koji su ga prijavili za nepravilnosti. Ali to nije tema za regulatora pravosuđa. Kao što nije tema ni to što je Sud Bosne i Hercegovine dostavio dokumentaciju da Osnovni sud u Banjoj Luci odbija provesti njegovu odluku u slučaju Milorada Dodika.

“Mi nećemo. Pitajte Sud Bosne i Hercegovine.”

Na pitanje Detektora ove sedmice kako će VSTV riješiti ovaj problem, odgovor je bio jednostavan: “Mi nećemo. Pitajte Sud Bosne i Hercegovine.” I tu dolazimo do suštine. Sve ove vijesti – i Jablanica, i POSKOK, i zakon, i VSTV, i Dodik – nisu odvojene, one su dio istog sistema. Sistema u kojem se odgovornost razvlači, predmeti prebacuju, a institucije izbjegavaju svoju osnovnu ulogu. Pravosuđe u Bosni i Hercegovini nije samo sporo, ono je zarobljeno, a regulator koji bi trebao da ga oslobađa – odbija da djeluje. I dok je tako, nade za pravdu je sve manje, kako za velike političke slučajeve, tako i za one koji su počeli tragedijom – poput Jablanice.

federalna.ba