Stanković: Nisam htio biti maneken za depresiju, ali sam shvatio da moje pisanje pomaže

U novom Art kvart razgovoru, Maja Begtašagić ugostila je Aleksandra Stankovića – novinara koji već 25 godina obilježava medijsku scenu. Govori o borbi s depresijom, o pisanju, i o tome zašto je odlučio odmaknuti se od politike. Šta bi danas promijenio, i na šta se želi usmjeriti?

Urednik svima dobro poznate emisije Nedjeljom u 2 koja se već 25 godina emitira na Hrvatskoj televiziji. Kako je u novinarstvu pomjerao granice, tražio otvorenost, iskrenost i odgovornost svojih gostiju, tako je iskreno, javno, otvoreno progovorio o borbi s bolešću - s depresijom. Pisao je o tome u knjigama Depra i F32. Povod našeg razgovora je upravo knjiga F32 koju je promovirao u Sarajevu.

Na početku razgovora, Stanković je otkrio šta ga je podstaklo da javno progovori o svojoj borbi s depresijom i da to iskustvo pretoči u knjigu. Iako priznaje da je pisanje imalo terapeutski učinak, ističe da mu to nije bio glavni cilj. Prvenstveno je želio pružiti podršku onima koji prolaze kroz slične životne situacije.

„Ne da im dijelim neke savjete, jer ne volim self-help knjige i ne vjerujem u njih. Nemam deset savjeta za to kako živjeti uspješno, nego jednostavno da prenesem taj svoj primjer. Pa da možda neko, ako ima sličnih problema u životu, kaže okej, evo vidiš, postoji taj neki čovjek kojeg viđamo često na televiziji, ali eto, potvrđuje da se može živjeti unatoč toj bolesti koja je ustvari ozbiljna. Klinička depresija je ozbiljna bolest. Zašto je ozbiljna? Pa teško je ući u kožu oni koji su bolesni, ali brojke, recimo, govore tome u prilog. One kažu da 30-50% ljudi koji boluju od kliničke depresije pokuša suicid. 15% uspije, od te brojke. Zato je to ozbiljna bolest“, navodi Stanković.

Kako je naveo, jedan od ključnih motiva za pisanje knjige bio je i pokušaj da se razbije stigma oko depresije.

„Da ljudi koji ne znaju ništa o tome, koji imaju tu sreću da nisu oni njihova obitelj ili neko njihov bližnji, obolio od depresije, nešto doznaju i da eventualno u kontaktima s tim ljudima ih ne osuđuju“, dodaje on.

Govoreći o tome kako je izgledalo njegovo suočavanje i prihvatanje te bolesti, kazao je da već 15 godina koristi farmakoterapiju, a išao je i na psihoterapiju.

„Olakšavajuća okolnost je kod mene ta što nemam problem kod nepovjerenja u doktore. Vjerujem ljudima od struke. Dao sam se u njihove ruke. I kada sam vidio da su se pojavili rezultati liječenja, naravno da sam im vjerovao. To ne znači da propagiram farmakoterapiju, odnosno pijenje tableta kao način borbe, međutim, slušam šta oni govore i funkcionalan sam u ovih 15 godina. Bolest se može manifestirati na sto različitih načina, u mom slučaju to je bio znatan pad radne sposobnosti, potpuni nedostatak koncentracije, nesanica akutna, cijele noće nisam spavao, pojavio mi se tremor ruku i nogu. Tako da sam odlučio potražiti pomoć i našao sam je, i nakon dva do tri mjeseca terapije, prvi rezultati su postali vidljivi“, kaže Stanković.

Osvrnuo se i na to zašto se depresija u svakodnevnom govoru često ne shvata dovoljno ozbiljno, ističući da problem počinje već na jezičkom nivou.

„S obzirom na to da depresijom nazivamo i jedno i drugo - s jedne strane loše raspoloženje, koje ljudi povremeno mogu imati. Međutim, s te strane depresija je nešto što dođe i prođe. Relativno brzo, dan, dva, tri, sat, dva, tri. Kod kliničke depresije koju prati ne samo loše raspoloženje, nego još niz drugih simptoma, to je nešto što najčešće dođe i - ne prođe samo od sebe. I praćeno je suicidalnim mislima i razmišljanjima o odlasku s ovog svijeta i tako dalje, što je onda vrlo ozbiljna bolest i što se mora na neki način obratiti pažnja“, upozorio je on.

Stanković priznaje da nakon prve knjige nije planirao ponovo pisati o temi depresije. „Nisam se htio dovesti u poziciju u koju sam se sad doveo, da sam ja neki kao 'maneken za depresiju'. To mi je odbojno“, kaže.

Ipak, neočekivano snažne reakcije čitalaca promijenile su njegov stav.

„Shvatio sam da to ljudima, na neki način, pomaže. Zato sam odlučio napraviti knjigu u kojoj ću afirmativno pisati o potrebi da ljudi otvoreno govore o tome šta im se događa. Mnogi su mi iznosili lične primjere. I ja sam to u tridesetak kratkih priča zapisivao. Literarno obradio, izmijenio identitete da se ljudi ne prepoznaju, i napisao knjigu kao svjedočanstvo trenutka u kojem živimo“ objašnjava Stanković.

Ističe i da pisanje ima terapeutski učinak.

„Kažu psihijatri da ljudi koji boluju o depresiji da bi bilo dobro da pišu o tome šta osjećaju. Ja još imam tu povlasticu da sam pisao što osjećam i da to zbog toga što sam javna osoba nekoga zanima“, naglašava on.

Poručio je da o depresiji treba razgovarati i educirati ljude.

„Moram priznati da unazad 15 godina koliko ja bolujem od depresije, primjećujem da je bolje stanje nego što je bilo prije. Ljudi više znaju, više se o tome razgovara. Kad sam imao promocije knjige po Hrvatskoj, Srbiji, u Sloveniji, dolaze majke s djecom, dovede ti devetogodišnje dijete koje već boluje, koje se već liječi dvije godine. I to nije jedan slučaj. U Hrvatskoj je takvo stanje da je to pošast, da nema dovoljno dječijih psihijatara koji bi to liječili. I to nije nikakva moda. Ne može se dijete umisliti da je bolesno. Jednostavno, živimo u takvom društvu gdje su prevelika očekivanja od djece. Društvene mreže utječu jednim dijelom pozitivno, razvijaju neke njihove sposobnosti, međutim, s druge strane utječu na njih deprimirajuće, jer pogotovo, recimo, ako ste žensko dijete, vi vidite neke svoje tamo idole, i ako ne izgledate poput njih, zajednica će vas 'hejtati'. I to su dosta dobri preduvjeti da razvijete bilo anksioznost, bilo depresiju, bilo neku drugu mentalnu bolest“, ocjenjuje Stanković.

Cijeli razgovor pogledajte u priloženom videu.

federalna.ba