Mehmedinović: Pisanje je moj vitalizam – bez književnosti ne bih preživio

Novo izdanje Art kvart razgovora donosi priču jednog od najvažnijih savremenih autora s ovih prostora – Semezdina Mehmedinovića. Razgovor je otvorio teme književnosti, identiteta, egzila, ali i ličnih iskustava koja su oblikovala njegovo stvaralaštvo.

Uprkos ozbiljnim zdravstvenim izazovima, Mehmedinović je izdvojio vrijeme za razgovor, ističući važnost prostora koji njeguje kulturu u društvu koje je, kako kaže, duboko narušeno.

“Ljudi koji ozbiljno rade svoje poslove održavaju ovu državu i čine je da liči na državu. Ponosan sam na to što vi radite u zemlji u kojoj je kultura razorena”, kazao je Mehmedinović.

“Kuća za pisanje” kao zbir životnih iskustava

Povod za razgovor bila je njegova nova knjiga „Kuća za pisanje“, koja objedinjuje teme sjećanja, prošlosti, egzila i identiteta. “Pisao sam tu knjigu s punom sviješću da otvaram sve bitne teme u svom životu. Ona je neka vrsta displeja koji okuplja više mojih knjiga u jednom prostoru”, pojasnio je.

Dodaje kako knjiga sadrži ponavljanja motiva i rečenica, što smatra svjesnim i važnim postupkom. “Bitno mi je da se uoče te sličnosti – to je dio strukture i načina na koji razmišljam o pisanju.”

Egzil i povratak: osjećaj bezdomnosti

Govoreći o životu u Americi i povratku u Bosnu i Hercegovinu nakon 25 godina, Mehmedinović ističe kompleksnost tog procesa. “Mi imamo dojam da se mjesto iz kojeg smo otišli nije mijenjalo, ali zaboravljamo da smo se mi promijenili. Kada se vratimo, susretnemo se s prostorom koji više nije isti.”

Takvo iskustvo, kako kaže, vodi osjećaju bezdomnosti. “U jednom trenutku postane svejedno gdje si. Ono što je važno jeste imati ljude s kojima dijeliš život.”

Ipak, iz perspektive književnosti, takvo stanje vidi kao plodno. “Osjećaj da si ‘nigdje’ postaje ozbiljna tema u književnosti.”

Pisanje kao vitalizam

Pisanje za Mehmedinovića nije samo profesija, već način opstanka. “Pisanje je neka vrsta mog životnog vitalizma. Tek u teškim trenucima shvatiš koliko ti zapravo znači.”

Prisjetio se i trenutka kada je, neposredno prije operacije, završio rukopis knjige. “Pisao sam do tri ujutro, poslao rukopis, a u sedam imao operaciju. Kada sam se probudio iz anestezije, shvatio sam koliku snagu književnost ima.”

Književnost između fikcije i stvarnosti

Mehmedinović odbacuje strogu podjelu na fikciju i nefikciju. “Ta podjela je pomalo apsurdna. Književnost postoji kao književnost. Važno je da li tekst djeluje na čitaoca, a ne kojoj kategoriji pripada.”

Naglašava da je ključ u jeziku i autentičnosti glasa. “Bitno je da je glas u tekstu dosljedan i da knjiga mijenja čitaoca.”

Rat kao iskustvo i književni impuls

Prisjećajući se opsade Sarajeva, Mehmedinović govori o pisanju kao načinu preživljavanja. “Od prvog dana opsade počeo sam pisati ‘Sarajevo blues’. To je bio moj način da preživim.”

Ratno iskustvo opisuje i kao paradoks. “Rat je bio neka vrsta budističkog samostana. Postojala je čistoća u odnosima među ljudima koju danas nemamo.”

Kultura zaborava

Jedna od centralnih tema razgovora bila je i kultura sjećanja. “Mi danas imamo inflaciju sjećanja, ali suštinski – zaboravljamo. Način na koji se u ovom gradu zaboravlja je neoprostiv.”

Posebno ističe problem nepostojanja arhiva i dostupnosti tekstova. “Ne mogu pronaći svoje ratne tekstove. To je poraz jedne kulture.”

Jezik i identitet

Govoreći o jeziku, Mehmedinović naglašava da svjesno čuva svoj izraz. “Nisam dozvolio da se moj jezik promijeni. Pišem onako kako sam pisao prije dvadeset godina.”

Zbog zdravstvenih razloga danas koristi i nove metode pisanja. “Tekstove diktiram u kompjuter. To ubrzava proces i daje jednu novu dimenziju pisanju.”

Nove knjige i budući rad

Na kraju razgovora najavio je i nove projekte. “Knjiga koja izlazi uskoro je vrsta stenograma – nastala direktno iz govora. Bavi se odnosom originala i kopije u savremenom svijetu.”

Najavio je i knjigu Prstohvat, zbir tekstova nastalih kroz više decenija. “To su kratki tekstovi koji zajedno čine jednu cjelinu – neku vrstu mjere mog svijeta.”

federalna.ba