Srbija u vakumu između istoka i zapada - komentar Dejana Kožula o Naftnoj industriji Srbije

Kako to izgleda kada mali žele biti veliki pa se zaigraju i geopolitike. I to ni manje ni više - između Amerike i Rusije. Istina, jednom čovjeku je to svojevremeno bilo i pošlo za rukom, što je, moguće je, polakomilo neke daleko, daleko od kapaciteta tog čovjeka da pokušaju i oni. A kako je završilo, u ovonedjeljnom komentaru oslikava naš Dejan Kožul kroz situaciju vezanu za Naftnu industriju Srbije.

Već dva mjeseca zvanično, odnosno skoro pa godinu dana, nezvanično, naftna industrija Srbije se nalazi pod sankcijama Sjedinjenih Američkih Država. Kažemo nezvanično, zato jer je početkom ove godine najavljeno da bi naftna industrija Srbije mogla biti pod sankcijama zbog velikog ruskog utjecaja, odnosno ruskog vlasništva unutar naftne industrije Srbije.

Predsjednik je to od mjeseca do mjesec, barem tako on kaže, rješavao i rješavao, da bi na kraju došli do toga da je već skoro dva mjeseca naftnoj industriji Srbije, ne samo da prijete sankcije, nego već jeste pod sankcijama. Trumpova administracija je rekla da ne može više i da rusko vlasništvo u naftnoj industriji Srbije mora nestati. A nisu tek tako ni ušli u naftnu industriju Srbije.

Podsjetimo, NIS je prodat ruskom Gazprom Neftu još 2008. godine za tek nešto više od 400 miliona eura i to za vrijeme vladavine demokratske stranke, odnosno Borisa Tadića, to jest kalifa prije kalifa. To nije bila samo robnopolitička razmjena, već i politička i to naravno po pitanju Kosova, odnosno Rusija se trebala zalagati za nepriznavanje Kosova u Ujedinjenim nacijama, što je do sada i činila.

Ruska kompanija je u međuvremenu u obnovu rafinerije, kao i u obnovu prodajne mreže i pravljenje novih, uložila preko 5 milijardi eura. Naftna industrija Srbije danas pokriva oko 50% tržišta samo putem svojih prodajnih objekata, a puno više što se tiče samih naftnih derivata koje se nalaze i na drugim pumpama. I Crvena zvezda se okoristila od ove bratske veze, pa je tako nekoliko miliona eura godišnje slivano na račun kluba od ugovora o sponzorstvu sa Gazpromom.

I sve to sada treba prekinuti, kao rukom odnijeti, jer ljubomorni su na bratske veze. Šalu na stranu, ali mi ne znamo puno o odluci američke administracije koja se do sada nije oglašavala. Sve što smo imali prilike čuti, čuli smo iz usta jednog čovjeka, što se poslije toga širilo kao zaraza kroz riječi raznoraznih ministara u vladi Srbije, pa i njenog, formalno prvog čovjeka, koji u stvari postupa poput marioneta onog prethodnog čovjeka.

Prvo je rečeno da su Rusi spremni na prodaju, pa su se spominjali neki Arapi kao kupci, pa i mađarski mol, a onda je naprosto sve to nestalo jer, očigledno da Rusi nisu spremni na prodaju. Kao rješenje se spominje nacionalizacija kompanije, ali predsjednik kaže da su to relikti komunizma i da nacionalizacije neće biti, a ne treba ni naljutiti velikog brata. Uvjerava nas da ne brinemo, da je država ozbiljna i da je spremila velike količine zaliha nafte i naftnih derivata i da neće biti ponovno presipanja i sasipanja u kantice i u kanistre.

Jer on brine o nama, iako su i ovako cijene goriva u Srbiji među najvišima u Evropi. Čak i sa ruskom poleđinom. Možda goriva i bude na pumpama, ali ono što je sada veliko pitanje: Šta će biti sa oko 15.000 radnika, koji su na posredan ili neposredan način vezani za sudbinu naftne industrije Srbije, što je potencijalna socijalna bomba?

Rafinerija nafte tako već nekoliko dana ne radi, a samo je ona zapošljavala oko 1.400 ljudi. Sama naftna industrija Srbije je inače godišnje u budžet Srbije uplaćivala oko 2 milijarde euro kako zbog poreza, tako i raznih profita. A taj novac se teško može nadomjestiti iz uvoza, kako to planiraju da urade sa gorivom.

I pravo pitanje nije šta će biti sa naftnom industrijom Srbije, nego šta će biti sa samom Srbijom, koja vječno balansira na ivici bankrota, koji se nekako rješava raznoraznim političkim odlukama, odnosno popuštanjima i prepuštanjima, poput onog slučaja sa Kosovom.

Predsjednik sad najavljuje da će se čekati do 15. januara. Prethodno je najavljivao da će čekati još 48 sati, pa još 48 sati i tako u krug. A sve očekujući i moleći Boga da Trump i Putin konačno postignu neki dogovor, koji bi u tom slučaju vjerovatno riješio i pitanje učešća ruske kompanije u naftnoj industriji Srbije. Jer, očigledno, on nije sposoban da to sam riješi.

I vremena je sve manje, a ljudi su sve ljući i ljući. Pa, možda ne bi bilo loše da piše Djeda Mrazu, možda mu se i oglasi. Ali ipak i to su relikti komunizma, pa mu preostaje Sveti Nikola, a može i da se obrati Bogu Pravde - onom iz himne Bože Pravde.

Naravno, pod uslovom da dotični nije prezauzet.

federalna.ba