Spreman je oprostiti i krenuti dalje, ali počinioci se ne kaju

11. jula u Potočarima bit će klanjana dženaza za 28 žrtava genocida u Srebrenici, među kojima su 4 maloljetnika. 28 godina od genocida brojne porodice još nisu pronašle posmrtne ostatke svojih najmilijih, a mnogi ne žele ukopati oskudne skelete. Uz sjećanja na strahote genocida s kojima moraju da žive, preživjeli se godinama već bore sa manjkom informacija o njihovim najbližima, ali i sa konstantim negiranjem unatoč presudama i izmjenama Krivičnog zakona BiH.

„Ja sam s ocem i bratom krenuo na taj put spasa, gdje nikad prije tim putem, ni slično nešto nismo prošli. Mi smo bili svjesni da unutar te kolone koja se kretala prema Tuzli postoji jako puno srpskih vojnika koji su se infiltrirali i većina njih se predstavljala kao vodiči koji znaju put do Tuzle. Odvodili su ljude predstavljajući se kao vodiči da ih vode prema Tuzli. Moja pretpostavka je da su moj brat i otac u jednoj takvoj grupi otišli“.

Ovako se Enver Lemeš prisjeća posljednjeg susreta sa ocem i 18-godišnjim bratom, za koje misli da su strijeljani na Kravici. Brata je ukopao 2008. godine, a samo nekoliko kostiju oca, pronađenih 2008. godine u 3 grobnice - Blječeva, Zeleni jadar i Zalazje, ukopat će na komemoraciji ove godine.

Ovog 11. jula bit će klanjana dženaza za 28 žrtava genocida, među kojima je najmlađa žrtva 15-godišnjak uz još 3 maloljetnika. U mezar će svog trećeg brata, Sabahudina, spustiti i Sadik Selimović, istražitelj u Institutu za nestale BiH. Oca, dva brata i bratića je ukopao. Posljednji susret sa najmilijima imao je 10. jula 1995. u bolnici, jer je bio ranjen. Priča nam kako je njegovo ranjavanje na Bibićima sa još 6 momaka označilo ulazak Ratka Mladića i njegove vojske u Srebrenicu.

„Holandski UNPROFOR me predao četnicima, bio sam u logoru i svi su oni ostali iza mene zdravi. I sad, eto sudbine, da sam ja jedini preživio, oni nijedan nisu. Nekako sebi uvijek neku krivicu navaljujem na leđa. Upravo u Bratuncu sjedim na svojoj terasi svoje kuće i gledam u gdje je nekad bila njegova kuća i to je sve čovjeku pomiješano. On ima 2 curice, jedna je rođena u Živinicama nakon pada Srebrenice – znači, nije ga ni vidjela“.

Kaže da ga smiruje činjenica što je pronašao bratove kompletne posmrtne ostatke, jer kako je godinama radio sa porodicama nestalih, zna koliko je proces reekshumacije težak i bolan. Teško i bolno je i onima koji još nisu pronašli ni kost svojih najbližih, a takvih je, prema podacima Instituta, skoro hiljadu. U podidetifikacionom centru Instituta nalaze se posmrtni ostaci 55 žrtava genocida, čije porodice zbog malog broja posmrtnih ostataka ne daju saglasnost za ukop.

„Apelujemo na porodice onih žrtava koje su identifikovane uz pomoć DNK metode da pristupe toj identifikaciji, da daju saglasnost za ukop, a mi smo svakako tu da nastavljamo svoj posao, nastavljamo tragati za nestalim osobama i garantujemo da svi oni posmrtni ostaci tih žrtava koji se pronađu naknadno biti pridodani u procesima reekshumacije“, kaže Emza Fazlić, glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH.

Brojka posmrtnih ostataka zastrašujuća je, a razlozi brojni. Nedovoljno sredstava i nedostatak opreme poput georadara i dronova stvara Institutu za traženje nestalih osoba probleme u traženju. Glavni razlog svakako je manjak informacija. U Institutu kažu da oni koji znaju gdje su potencijalne grobnice to ne govore - neki zbog straha od sankcija iako prijavu mogu poslati anonimno, a neki jer ne žele izdati određene ideologije. Lemeš, s početka priče, navodi da je bio spreman oprostiti i krenuti dalje, ali je nezadovoljan izastankom pokajanja počinilaca.

„Međutim zločincima i izvršiocima to nije bilo potrebno, oni nikad nisu tražili suštinski oprost od žrtava“, dodaje Lemeš

Pomoćnica ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH Saliha Đuderija ističe kako je, ipak, ključni problem nedostatak informacija, činjenica koje su provjerljive i tačne: „Morate razumjeti da smo mi u prošlosti sa dosta neprovjerenih informacijama tražili, prekopavali razna mjesta, koja nisu dala nikakvog rezultata. Očito je da mi nismo dovoljno radili na procesu pomirenja, na našoj kulturi pamćenja i sjećanja“.

O tome da nije dovoljno urađeno na kulturi pamćenja i sjećanja, svjedoče svakodnevna negiranja genocida i drugih teških zločina tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Iz Tužilaštva BiH navode da je formirano 70-ak predmeta koji se odnose na izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje te da su većinu prijava podnijeli građani, a ne policijski organi. Ipak, navode da je nakon uvođenja izmjena Krivičnog zakona, kojima je negiranje genocida postalo kažnjivo, takva retorika smanjena. Žrtvama i svjedocima potrebna je sigurnost ili barem da znaju gdje su posmrtni ostaci njihovih najmilijih, a za to je potreban angažman svih i vlasti i učesnika genocida.

federalna.ba