Nermin Tulić u Art kvart razgovoru: Lijegao sam i budio se s umjetnošću u glavi

Postoje umjetnici čija biografija nije samo priča o profesiji, već i o vremenu u kojem žive. Jedan od njih je Nermin Tulić. Publika ga pamti i po ulogama u teatru i na filmu, ali i snazi kojom je nastavio stvarati nakon što je rat zauvijek promijenio njegov život. To je priča o upornosti, dosljednosti i vjeri u smisao umjetnosti.

Počeci u radijskoj drami

„Kao dječak sam bio na Radio Sarajevu u radio dramskoj grupi. Bio je dramski program, koliko pamtim, nedjeljom ujutro u 9 je bila radio drama za djecu. Sjećam se, to je bila literatura u ono vrijeme koju smo mi čitali i u školi učili. Tako da sam se već tu inficirao glumom, neću reći pozorištem. A u pozorište sam profesionalno ušao vrlo specifično“, pojasnio je Tulić.

Prvi koraci na pozorišnoj sceni

U amaterskom pozorištu 'Hasan Kikić' provodio je dane i družio se s ljudima koji su tu dolazili, kao i glumcima, da bi nakon nekog perioda bio upitan da bude statista u pozorištu, na što je Tulić rado pristao. Radilo se o predstavi 'Kuća oplakana', koja je prva velika i glavna uloga Josipa Pejakovića.

„Sve nas je probao Belović da nešto pročitamo, tako da sam i ja. I meni je dao ulogu. Uloga je naravno bila dvije rečenice, ali sam je govorio na rampi. A rampa na pozorišnoj sceni je tačno na početku scene i mislim, kad bi se sad zamislio, da bih se sjetio te dvije rečenice“, prisjetio se Tulić svoje prve uloge.

Nakon te prve dvije, nove rečenice i uloge su se samo nizale.

Pozorište za djecu i najiskrenija publika

Obrazovna nota pozorišta i ljubav prema igranju pred djecom je nešto što ga je, navodi Tulić, uvijek privlačilo. Kaže kako djecu treba voditi u pravo pozorište da dožive pravi mrak, zavjese i atmosferu pozorišta – da prvo pozorište ne budu škole. I tako će zavoliti, zaključuje.

„Prvo će mala djeca plakati, kad nema nigdje trunke svjetla - dok se ne upale reflektori. A u školama su roletne… I onda, nešto što je mene uvijek privlačilo i što sam volio igrati za djecu: djeca uvijek galame i ne treba se nadvikivati s njima. Što tiše glumac govori, oni hoće da čuju. Ako se nadglasava, nema šanse da se djeca tako utišaju. I svašta se doživljava, od prečki, gađanja bombonama - sve smo mi to, i ja i glumci s kojima sam igrao, preživjeli“.

Publika je glumcima jako važna, a ona najiskrenija jesu djeca, što je glumac i potvrdio.

„Najiskrenija publika. Postoje čitave teorije da se djeci ne može lagati. Djeci ne treba preglumljivati, glumiš najiskrenije. Ako osjete malo, onda svoju buku pojačaju“, kazao je Tulić.

Pozorište kao najveći glumački izazov

Zašto pozorište, iako iza sebe ima i mnoge filmske uloge, Tulić je istakao: izazov.

„Teatar nema: 'Hajmo ponovo'. Nema mraka da se čovjek sakrije. Ne može se pobjeći sa scene, kako kreneš, tako do kraja moraš izdržati. I to je, između ostalog, nešto što je za glumca vrlo izazovno.“

Kulturna zbivanja, navodi, više prati kroz medije, posvećujući svoje vrijeme literaturi koju je propustio 'onih godina dok se živjelo u mraku'.

Poruka mladima i pogled na profesiju

Poruka za mlade je borba. „Borite se. Nema druge. Ako glumac hoće da uspije, mora se boriti. Danas je pozorište politika. Kao što je u politici, tako je i u pozorištu“, rekao je Tulić.

Mnogo je prilika danas i glumcima je lakše po tom pitanju, ali odnosi, vanjski uticaji su u njegovo vrijeme, ističe, bili drugačiji.

„Mi nismo bili inficirani politikom, međuljudskim ružnim odnosima. Ljudi su se voljeli. Nije bilo ljubomore, zavisti što je neko imao bolju ulogu ili dobio film. Vjerovatno je bilo negdje u dubini duše i ljubomore, ali nije se to pokazivalo.“

Umjetnost kao životni poziv

„Bila mi je sve“, kaže Tulić za umjetnost.

Opisuje kako je lijegao i budio se s umjetnošću u glavi.

„Ja sam iskreno volio što sam glumac. Ja mislim da je to jedino zanimanje na svijetu. I dan danas mene često tako pozdravljaju: 'Đesi glumac'. Ali se čovjek navikne i to mu prija. Ja sam uvijek shvatao da kad mi tako kaže, da mi dođe kao familija.“

Ljudi ga, kaže, i dalje na ulici pozdravljaju i jave se i iako ih ne poznaje – prija.

„Znači da nisam džaba bio na ovom svijetu“, kazao je Tulić s iskrenom emocijom ljubavi prema umjetnosti i publici.

federalna.ba