Imširević: Svako će pronaći jednu predstavu koja može promijeniti način na koji gleda svijet

U Art kvart razgovoru gostovao je pisac, dramaturg i profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, Almir Imširević, koji je govorio o ulozi teatra u savremenom društvu, njegovoj snazi, ali i ograničenjima u vremenu globalnih kriza, podjela i ubrzanih promjena.

Na početku razgovora osvrnuo se na poruku povodom Svjetskog dana teatra, čiji je autor Willem Dafoe, naglašavajući kako bi volio vjerovati u tvrdnju da teatar nikada nije bio važniji.

„Važan je nama koji se bavimo njim i koji osjećamo da je potreban svakom društvu i svakom vremenu. Nažalost, svijet se ne mijenja na bolje, ali nijedno vrijeme nije bilo potpuno sretno – gdje ima ljudi, ima i problema, a samim tim i razloga za teatar.“

Teatar kao prostor živog susreta

Govoreći o snazi teatra u odnosu na savremene izazove, uključujući i razvoj vještačke inteligencije, Imširević ističe njegovu nezamjenjivu prirodu.

„Teatar po svojoj definiciji zahtijeva živog čovjeka, prisustvo barem dvoje ljudi. Tu vještačka inteligencija nema šta da radi.“

Prisjetio se i ratnog perioda u Sarajevu, kada je teatar imao posebnu ulogu.

„Tada je bio mjesto stvaranja privida normalnosti, prkosa i nade. To je bilo mjesto čuda.“

Ima li danas „čuda“ u teatru

Na pitanje o savremenoj teatarskoj sceni, naglašava važnost pojedinaca koji svojim radom održavaju snagu pozorišta.

„Sretan sam dok ima ljudi čijim se djelima radujem. Svaka dobra predstava je mali doprinos tom čudu.“

Posebno ističe rad rediteljice Selme Spahić, ali naglašava da ona nije jedina.

„To mi daje sigurnost da teatar ima budućnost.“

Akademija i nove generacije

Kao profesor, Imširević naglašava važnost rada s mladima i njihove energije.

„Akademija je mjesto gdje se mladima pomaže da ‘rašire krila’. Kada gledam te ljude, nemam razloga za zabrinutost kad je teatar u pitanju.“

Dramski tekst i njegovo mjesto

Govoreći o dramskom pismu, ističe njegov specifičan položaj.

„Drame nisu pisane da budu čitane, nego izgovorene na sceni.“

Podsjeća i na promjene u teatru kroz historiju, od dominacije dramskih pisaca do naglaska na režiji i glumi, te primjećuje kako su određeni dijelovi svijeta, uključujući i naš prostor, često zapostavljeni na globalnoj teatarskoj mapi.

Kritika šutnje i savremenog društva

Imširević otvoreno govori o problemu šutnje i izbjegavanja važnih tema.

„Problem je što oni koji šute često nisu ni svjesni da to čine.“

Dodaje kako umjetnost ne bi smjela ignorisati stvarnost.

„Nemam naklonost prema onima koji u vremenu ozbiljnih kriza biraju samo zabavu i šutnju.“

Teatar, empatija i razumijevanje

Jedan od ključnih segmenata razgovora odnosi se na potrebu razumijevanja drugih.

„Teatar nas uči da uđemo u tuđe cipele, u tuđu kožu. To je možda najvažnija stvar koju možemo raditi kao ljudi.“

Naglašava i važnost dijaloga i slušanja.

„Ne slušamo jedni druge dovoljno. To je problem koji prevazilazi teatar – to je nešto što moramo vježbati svaki dan.“

Humor kao odbrana, ali ne i rješenje

Govoreći o savremenim reakcijama na društvene probleme, osvrnuo se i na ulogu humora.

„Smijeh može biti prvi korak, neka vrsta oklopa. Ali ako tu stanemo, onda to nije dovoljno.“

Književnost i snaga pojedinačne priče

Imširević naglašava kako književnost ima posebnu moć u odnosu na historiju.

„Ljudi imaju problem da osjete empatiju prema brojevima, ali kada ispričate priču o pojedincu, tada ona postaje stvarna.“

Dodaje da je važno imenovati ljude i njihove sudbine.

„Svaki ljudski život je vrijedan priče.“

Od drame ka prozi

Govoreći o vlastitom radu, objašnjava zašto se okrenuo romanu.

„Proza mi je omogućila da ispričam ono što u drami ostaje neizgovoreno, ono što publika samo naslućuje.“

Ističe i lični aspekt stvaranja.

„U teatru ste stalno u kontaktu s ljudima, a u prozi se suočavate sami sa sobom. To mi u ovom trenutku više odgovara.“

Snaga bh. književnosti

Imširević smatra da bosanskohercegovačka književnost zauzima posebno mjesto u regionalnom kontekstu.

„Naša književnost je snažna i prepoznata. Možda se ne mjeri klasičnim pojmom uspjeha, ali način na koji je čitaoci prihvataju govori dovoljno.“

Kao primjer navodi Aleksandra Hemona, naglašavajući da književnost nadilazi jezičke i nacionalne granice.

Umjetnost kao prostor razumijevanja

Na kraju razgovora, upućuje jednostavnu, ali snažnu poruku.

„Dovoljno je kupiti kartu i otići u pozorište. Siguran sam da će svako pronaći barem jednu predstavu koja može promijeniti način na koji gleda svijet.“

federalna.ba