Herbarium žuč – Vernes Subašić
**
Dobro je čitati ...čitati poeziju. Jer, pjesnici spajaju svoje iskustvo, iskustvo društva i okoline i vlastito promišljanje kreirajući verse, poeziju i darivajući nam ih da s njima budemo, promišljamo, spoznajemo ...
**
Poezija i proza Vernesa Subašića objavljivane suu mnogim regionalnim časopisima i književnim zbornicima. Na manifestaciji „Slovo Gorčina“ 2019.godine dobio je prvu nagradu za neobjavljenu zbirku poezije. Knjigu je 2020.godine objavila Izdavačka kuća Buybook. Vernes Subašić nagrađivan je i za prozni rad u kategoriji kratke priče, među kojima je i nagrada za kratku priču za djecu i omladinu „Zlatno Planjaxovo pero“ 2021. godine. „Herbarium žuč“ Subašićeva je druga knjiga poezije objavljena 2022.godine, takođe u Izdavačkoj kući Buybook.
**
Riječ kritike – „... Subašić se u većini ovih tekstova vrlo labavom asocijativnom “zakačkom” dotiče slika, prizora, sjećanja, osvjetljenja, situacija, relacija, iskustava, susreta ... koji su sami po sebi fragmentarni, osobni, intimni, na sebe svedeni i uopće ne spektakularni niti značajni, uopće ne s bilo kakvim od-sebe-namećućim-se metaforičko-simboličkim ili alegorijskim potencijalom: ako je to nekakav presjek intimne povijesti pjesničkog subjekta, onda je on urađen kao niz “fleševa”, bljesaka, prosijanja koji ni u sadržinskom ni u izražajno-frekventnom smislu ne nose u sebi ništa monumentalno, usudno važno, spektakularno, nezaboravno, niti imaju neki osobito naglašen potencijal primjenljivosti, samjerljivosti, povezanosti sa tim nekim općim ili univerzalnim ljudskim iskustvom. Marginalnost ovdje nije samo stvar pozicioniranja pjesničkog subjekta ili “hvatanja vizure” koja je po sebi rubna, ne tako značajna niti privlačna ili prepoznatljiva za druge i koja kao takva predstavlja bitnu odliku postmoderne izražajnosti uopće – Subašić je sa ovom knjigom skrajnutost, reduciranost, jedvazamjetljivost, iščašenost, spram bilo čega i iz bilo čega na čemu bi mogla ili trebala počivati neka opća slika Svijeta kao Cjeline, pokušao razviditi kao obilježja Humanuma ovdje i danas, kao ontički okvir (krnji, dakako, i raspadajući-se okvir) toga što, navodno, živimo kao Život, kao ljudski život. Žestina, oporost, jedvaprogovorljivost (ili tvrdorjekost), lapidarnost, jednokratnost, ironija, često i jed (valjda zato nije slučajno u naslovu baš ta riječ uz herbarijum), odustajanje od pjeva, srezanost, skučenost, hladnoća i jednostavnost izraza – pjesnik kao da se svim tim ograđuje, suzdržava, brani od Pjesme (od pjesme kao moguće ili pretpostavljene esencijalizacije, sublimacije i orkestracije punine, ostvarenosti, zaokruženosti… bilo čega): krhotinska priroda bitka, oštrobridost tih fragmenata, zašiljenost tih na-sebe-same-svedenih komadića stvarnosti nije samo stvar neke moguće ili prijeteće diskvalifikacije sjećanja na Puninu Bića (onoga Anamnesis!), nije to nešto na što smo spali iz-bilo-kog-razloga: to jest ta zbilja, to jest taj svijet, to jest taj život u svojoj suštini, u startu, u temelju, u srži oduzet od bilo kakve cjelovitosti ili smislenosti koju bi mogao zvati svojom!“ – napisao je, između ostalog, književni kritičar Željko Grahovac.
**
Dobro je čitati ... čitati poeziju. Jer, kako reče Edgar Alan Po – poezija je ritmičko stvaranje ljepote riječima, a Volter nam kazuje da je poezija vrsta muzike i treba je čuti da bi se doživjela.
**
Odabrala i uredila – Selma Dizdar
Ton-majstor – Šerkan Cakić
Izvor / foto – Pinterest / Selma Dizdar