Film Ade Hasanovića "Dnevnici mog oca" u najužoj selekciji za nagradu David di Donatello
Film "Dnevnici mog oca" (I diari di mio padre) u režiji Ade Hasanovića uvršten je u short listu u kategoriji Najbolji dokumentarni film za dodjelu nagrade David di Donatello, nerijetko nazvane italijanskim Oscarom.
Riječ je o dokumentranoj filmskoj priči koja prikazuje uznemirujuće događaje i tragediju koja je zadesila Bošnjake u Srebrenici tokom rata u Bosni i Hercegovini. Fokusiran je na teške dane uoči genocida, ali i na lične priče ljudi koji su preživjeli agresiju na našu zemlju. Bekir Hasanović, otac reditelja, bilježio je kamerom i zapisivao u dnevnik trenutke provedene u selu Glogova, kao i bježanje kroz okolna sela Srebrenice. Njegovi zapisi otkrivaju kako je nesretni narod pokušavao, kroz zabavu i šalu, barem na kratko zaboraviti užase ratnih dešavanja, granatiranja, ranjavanja i ubistava.
Premjera filma upriličena je na festivalu Visions du Réel 2024, a do sada je doživjela više od 100 projekcija.
"Film je nastao iz nužnosti da razumijem ono što se desilo meni i mojoj porodici tokom rata, i prije svega, da dam smisao sadržajima koje je moj otac zapisivao i snimao. Tokom rata u Srebrenici, u zaštićenoj zoni UN-a, moj otac Bekir Hasanović zamijenio je zlatni dukat za jednu VHS kameru. Zajedno s prijateljima, osnovao je amatersku TV ekipu Džon, Ben i Boys bilježeći svakodnevicu ljudi koji su nastojali zadržati prisebnost u abnormalnim okolnostima. Kreativni proces, bio je za mene istinska terapija i alat, usudio bih se reći, za djelimično prevazilaženje vlastitih trauma" - kazao je Ado Hasanović.
"Dnevnici mog oca" prikazani su u italijanskim kinima u aprilu 2025. godine, nakon svjetske premijere na festivalu Visions du Réel, te projekcija na Sarajevo Film Festivalu, Trieste Film Festivalu, MedFilm Festivalu i mnogim drugim mjestima širom Evrope. Potom je film stigao u New York, a odatle je nastavio putovati, noseći sa sobom, kako autor kaže, glas njegovog oca i glas njegove domovine.
"Nakon toliko projekcija, nagrada i susreta, shvatio sam da najdragocjeniji dio svega nije priznanje, već ljudi. Svaki put kada nakon projekcije razgovaram s nekim, otvara se iskren prostor — prostor u kojem bol postaje povezanost. Vraćati se mislima u Glogovu, moje selo, te u gradove u kojima sam odrastao — Bratunac i Srebrenicu — nije bilo lako. Ipak, upravo sam tamo naučio da sjećanje nije samo prisjećanje: ono je način življenja."
Ado Hasanović ističe kako je za njega film "Dnevnici mog oca" bio oblik iscjeljenja. Kada vidi da dotiče srca onih koji ga gledaju, shvata da njegova priča više ne pripada samo njemu — ona pripada i svima koji je u tišini prihvate, u mraku kino-dvorane, pred svjetlom filmskog platna.
federalna.ba