Eho naroda kroz stoljeća: Kako je javni servis postao čuvar demokratije

U središtu evropske historije, između ratova, revolucija, raspada imperija, stvaranja demokratija, uspona i padova nacionalnih država, stoji jedna institucija koja je često neprimjetna, a ipak neizostavna: javni servis. Njegovi studio-mikrofoni, kablovi razvučeni kroz gradove i sela, repetitori na vrhovima planina — sve to čini kičmu jednog dubljeg, društvenog organizma. Mrežu kroz koju država govori sa svojim ljudima, ljudi međusobno, a ponekad — i sami sa sobom.

Javni servis je više od televizije ili radija. To je puls društva.

Kada je eter postao javni prostor

U prvim decenijama 20. stoljeća, kada je radio tek počinjao oblikovati svijet, Evropa je shvatila da novi medij nosi ogromnu moć — moć koja može ujediniti naciju, obrazovati je, dati joj glas, ali jednako tako i zavesti je propagandom. Zato je još 1920-ih stvoren model nezavisnih javnih servisa, predvođen institucijama poput BBC. Ideja je bila jednostavna, ali revolucionarna: informacije ne smiju pripadati ni vlasti, ni tržištu – moraju pripadati građanima.

Tako je rođen koncept “public service broadcasting” — emitovanje u javnom interesu.

Javni servisi su svoju najdublju vrijednost pokazali upravo onda kada je svijet potonuo u mrak. Tokom Drugog svjetskog rata, ljudi u okupiranim gradovima širom Evrope skrivali su se iza zastrtih prozora, stišavali radio do šapata i slušali vijesti koje su prenosile stanice poput BBC World Service. To nije bilo samo informisanje — bio je to čin otpora.

U Hitlerovoj Njemačkoj, slušanje stranog radija kažnjavalo se smrću. Toliko je istina bila opasna.

Kada se rat završio, javni servisi su bili među prvim institucijama koje su pomogle u ponovnoj izgradnji razorene Evrope. Njemačka je stvorila decentralizirani sistem javnog servisa kroz mrežu koju kasnije predvodi ARD, kako se više nikada ne bi ponovila zloupotreba medija u svrhu totalitarne propagande.

Uloga javnih servisa u krizama, katastrofama i političkim potresima

Od černobilske katastrofe do poplava u Centralnoj Evropi, od terorističkih napada u Parizu do pandemije COVID-19, evropski javni servisi su bili ključni u pružanju provjerenih, sigurnih, hitnih informacija. Ali uloga nije bila samo tehnička. Bila je emocionalna.

U trenucima kolektivne traume — poput napada u Londonu, napada na norvešku omladinu na Utoyi, ili požara koji su gutali Grčku — javni servisi nisu samo izvještavali. Oni su govorili kao glas zajednice, pokušavali shvatiti bol, pružiti smirenje, dati ljudima osjećaj da nisu sami.

Jednostavno rečeno, kad sve institucije prestanu djelovati, javni servis i dalje govori.

Afere i korupcija: zašto je javni servis stub demokratije

U Velikoj Britaniji, novinari BBC News razotkrili su aferu Profumo, koja je potresla vladu i pokazala da ni najmoćniji nisu iznad odgovornosti. U Italiji, Francuskoj, Danskoj, Njemačkoj — gotovo svaka velika korupcijska afera posljednjih decenija imala je korijene u istraživanjima javnih servisa.

Njihova nezavisnost nije slučajnost, nego zakonska obaveza.

Zbog toga političke elite često pokušavaju izvršiti pritisak, ali jednako tako javnost često staje u njihovu odbranu. Napad na javni servis često se doživljava i kao napad na samu ideju demokratskog poretka.

RTV taksa i zakonska obaveza kao temelj autonomije

Evropski javni servisi finansiraju se uglavnom putem RTV takse — modela koji garantuje stabilnost i nezavisnost. Nezavisno od toga koje programe ili radio stanice neko gleda i sluša, RTV taksa je porez na posjedovanje RTV prijemnika.

U evropskoj tradiciji javnog emitovanja, RTV taksa predstavlja jedan od najvažnijih mehanizama očuvanja nezavisnosti javnih servisa. Njena visina varira od države do države, ali se u većini zemalja kreće u okvirima koji omogućavaju stabilno i dugoročno finansiranje. U Ujedinjenom Kraljevstvu iznosi oko 150 do 160 funti godišnje, dok se u Njemačkoj mjesečno plaća približno 18 eura.

Francuska je do 2022. imala obaveznu taksu, ali je potom prešla na model finansiranja putem posebnog poreza, dok su skandinavske zemlje, poput Danske i Švedske, napustile klasičnu taksu i prešle na porezni sistem koji ipak funkcionalno predstavlja njenu zamjenu. U Švajcarskoj se, na primjer, radi o iznosu od otprilike 26 do 30 eura mjesečno, dok Italija primjenjuje jedan od najnižih evropskih modela, pri čemu se oko 9 eura mjesečno naplaćuje kroz račun za električnu energiju.  

Bez obzira na model, suština takse nije samo tehničko finansiranje proizvodnje televizijskog i radijskog programa. Ona je, prije svega, alat demokratske zaštite: mehanizam koji javni servis čuva od političke ovisnosti i tržišnih pritisaka. Tamo gdje javni servisi zavise direktno od godišnjih budžetskih odluka, postoji realan rizik da političke strukture koriste finansiranje kao sredstvo pritiska. S druge strane, ako se javni servis oslanja isključivo na reklame i tržišnu logiku, njegov program nužno počinje da se prilagođava komercijalnim interesima, što dovodi do marginalizacije obrazovnih, kulturnih, manjinskih i socijalno važnih sadržaja.  

Zato se RTV taksa u Evropi smatra javnom obavezom gotovo ravnopravnom sa finansiranjem osnovnih javnih institucija poput škola ili bolnica. Ideja je jednostavna: javni servis pripada svim građanima, pa ga svi i finansiraju. Na taj način osigurava se stabilan prihod koji omogućava kontinuitet emitovanja, uredničku autonomiju i razvoj programa koji jednako služi svim slojevima društva — od nacionalnih manjina i udaljenih regija, do ranjivih grupa, djece i mladih, kulturnog i obrazovnog sektora. Upravo taj princip garantuje da javni servis ostaje prostor javnog dobra, ne privatni proizvod političke volje ili zakonitosti tržišta.  

Bez takse ili drugog stabilnog i neovisnog modela finansiranja, javni servis bi postao ranjiv na pritiske, a njegova osnovna misija — da informiše, obrazuje i povezuje društvo — bila bi ozbiljno dovedena u pitanje. U praksi to znači da nestanak takvog sistema ne slabi samo jednu medijsku kuću; on slabi samu strukturu demokratskog društva, jer ukida jedini medijski prostor koji ne pripada ni državi ni tržištu, nego isključivo građanima.

Javni servis u Bosni i Hercegovini: svjetionik u vremenu tame

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, radio-televizijski centri bili su jedni od najopasnijih, ali i najvažnijih mjesta u državi. Informacija je tada bila jednako vrijedna kao i lijek, hrana ili sigurna voda. U opkoljenim gradovima, ljudi su radio aparate držali kao svete predmete.

Današnji javni servis, poput BHT i RTV FBiH, baštini tu tradiciju. Tokom rata, novinari i tehničko osoblje izvještavali su pod granatama, često bez struje, vode, sigurnosti ili adekvatnih uslova rada. Ipak, emitovanje se nije prekidalo.

To je bila više od profesionalne dužnosti — bila je to borba za opstanak jedne države.

I u poslijeratnim godinama, javni servis BiH predstavljao je jedan od rijetkih zajedničkih državnih stubova u zemlji podijeljenoj politički i teritorijalno. Njegova uloga u informisanju, naročito tokom poplava 2014, političkih kriza i izbora, i danas je nezamjenjiva.

Zbog toga stručnjaci i danas upozoravaju nestanak javnog servisa u BiH ne bi bio samo institucionalni problem — bio bi egzistencijalni udar na samu ideju zajedničke države.

Američki model: drugačiji put, slične opasnosti

Sjedinjene Američke Države nemaju centralizirani evropski model. Umjesto toga, mreže poput PBS i NPR okupljaju stotine lokalnih stanica koje se finansiraju kombinacijom državnih grantova, donacija i sponzorstava. Iako drugačiji, ovaj sistem je jednako ranjiv. Tokom administracije Donalda Trumpa, najavljeno je drastično smanjenje federalnog finansiranja, što bi mnoge male stanice — posebno ruralne — dovelo do gašenja.

A gašenje javnog servisa, gdje god se dogodi, uvijek znači isto, manje informacija, manje obrazovanja, manje slobode.

Današnji izazovi: digitalni haos, dezinformacije i borba za povjerenje

Društvene mreže, globalne platforme i instant-komunikacija fragmentirale su publiku više nego ikad. Dezinformacije se šire brže nego ratne vijesti nekada preko kratkog talasa. U tom haosu, javni servisi pokušavaju održati ono što je nekad bilo jednostavno: istinitost, provjerljivost, odgovornost.

Ipak, istraživanja pokazuju da u krizama, kad povjerenje u sve drugo pada, javni servis ostaje najpouzdanija institucija. Upravo zato što ne pripada ni jednoj partiji, ni jednom vlasniku — već svima.

Javni servis je dakle, prosto rečeno infrastruktura demokratije. On informiše u miru, štiti u ratu, nadzire vlast, obrazuje djecu, dokumentuje historiju, povezuje ljude, brani istinu i daje glas onima koji ga nemaju.

U svakom društvu u kojem je javni servis oslabljen — oslabi i država. U onima u kojima nestane — nestane i zajednički identitet, nestane istina, nestane ono što ljude čini zajednicom.

U najdubljem smislu, javni servis predstavlja glas naroda u vremenu buke.

federalna.ba