Dimitrijević: Umjetnost mora provocirati i preispitivati vrijednosti

Jedan od rijetkih umjetnika s ovih prostora koji je od šezdesetih godina prošlog stoljeća trajno prisutan na svjetskoj umjetničkoj sceni. Pionir konceptualne umjetnosti, autor čija se djela nalaze u kolekcijama najznačajnijih svjetskih muzeja i galerija – od Londona i Pariza do New Yorka i Tokija. Gost Art kvart – razgovora bio je Braco Dimitrijević.

Promijenjeni duh vremena

Govoreći o kontinuitetu svog rada, Dimitrijević ističe da se njegova umjetnička pozicija nije suštinski promijenila, ali da se ambijent u kojem se umjetnost danas stvara drastično izmijenio – i to, kako kaže, nabolje ne.

„Danas je umjetnički prostor mnogo konzervativniji. Iskreno vjerujem da, da sam samo godinu dana kasnije otišao u svijet, veliki dio mojih projekata nikada ne bi bio realiziran“, kazao je Dimitrijević.

Kao ilustraciju navodi iskustvo iz Dresdena, gdje mu je kustos Nacionalne galerije u Berlinu rekao da danas ne bi bilo moguće realizirati instalacije kakve je radio sredinom sedamdesetih godina – s originalnim muzejskim eksponatima, uključujući djela Picassa, Kandinskog, Moneta i Mondriana.

„To pokazuje koliko je Zeitgeist promjenjiv i koliko utiče na odnose između umjetnika, kustosa, muzeja i kolekcionara.“

Konzervativni zaokret i otpor umjetnosti

Dimitrijević smatra da se današnje društvo nalazi u periodu snažnog konzervativnog i desnog zaokreta, što se neminovno reflektira i na umjetnost.

„Danas živimo u jednom ružnom periodu čovječanstva – klatno je otišlo na desnu stranu. Prisutan je revizionizam historije, a mladim umjetnicima gotovo je onemogućeno da izađu s avangardnim idejama.“

Ipak, vidi znakove otpora u književnosti i teatru, navodeći primjere savremenih djela i predstava koje reafirmiraju antifašistički i kritički duh.

„Umjetnici su uvijek prve antene onoga što lebdi u društvu – oni to prvi stave na papir, platno ili scenu.“

Počeci bez konvencija

Prisjećajući se vlastitih početaka, Dimitrijević kaže da je njegov put bio sve osim uobičajen.

„Bio sam dio skijaške reprezentacije, imao jedan siguran, lagodan život, i onda sam sve to prekinuo i otišao u svijet s 500 maraka u džepu.“

Odrastanje u porodici slikara Voje Dimitrijevića, kako ističe, bilo je presudno.

„Kod nas je rad bio završen kad je bio završen. Otac nikada nije pravio kapital od svoje ratne prošlosti, iako je prošao Igmanski marš, Neretvu i Sutjesku.“

Sarajevo i naslijeđe Voje Dimitrijevića

Govoreći o ocu, Dimitrijević izražava žaljenje što njegovo naslijeđe nije adekvatno valorizirano.

„Da nije bilo mog oca, Sarajevo bi danas izgledalo potpuno drugačije. Baščaršija, Vječna vatra, most kod Akademije – to su njegove intervencije.“

Smatra da je krajnje vrijeme da Sarajevo dobije nagradu koja bi nosila ime Voje Dimitrijevića.

„To bi bio čin poštovanja prema ljudima koji su svoju genijalnost pretvarali u patriotizam.“

Sarajevo kao trajno uporište

Iako živi između Pariza, Londona i Berlina, Dimitrijević ističe da iz Sarajeva nikada zapravo nije otišao.

„Kad hodam Sarajevom, osjećam da oba stopala stoje čvrsto na zemlji. Svakih pedeset metara sretnem nekoga ko me podsjeti na dio mog života.“

Sarajevo opisuje kao grad jedinstvene urbanosti, spontanosti i gostoprimstva – prostor u kojem se umjetnost i život neprestano prepliću.

Slučajni prolaznici i demistifikacija umjetnosti

Jedan od najpoznatijih ciklusa njegovog rada jesu Slučajni prolaznici – monumentalni portreti anonimnih ljudi iz javnog prostora.

„Ljudi su mislili da je državni udar kada su umjesto Tita, Marxa i Engelsa ugledali bakicu i običnog čovjeka.“

Time je, kako kaže, započeo proces demistifikacije umjetničkog kanona i hijerarhije vrijednosti.

Posthistorijski triptisi i muzeji svijeta

U svojim instalacijama Dimitrijević je spajao remek-djela visoke umjetnosti s predmetima svakodnevice – lopatama, voćem, jabukama.

„Htio sam pokazati da se vrijednost ne nalazi samo u objektu, nego u konstelaciji značenja.“

Takve instalacije realizirao je u najvećim muzejima svijeta, uključujući Louvre, Guggenheim i brojne nacionalne galerije.

Životinje kao ogledalo čovjeka

Posebno mjesto u njegovom radu zauzimaju instalacije sa živim životinjama.

„Sve što sam radio sa životinjama, radio sam da bih učio o čovjeku.“

Instalacija s lavom u sarajevskom zoološkom vrtu, uz sliku njegovog oca, bila je snažna metafora historijskog nasilja nad umjetnošću i ljudima.

„Divlje zvijeri ponekad su dobronamjernije od ljudi.“

Ulica kao muzej

Filozofiju svog stvaralaštva Dimitrijević je sažeo u rečenici: Louvre je moja ateljea, ulica je moj muzej.

„Htio sam demokratizirati umjetnost i izvesti je izvan institucija – na fasade, haustore, ulice.“

Danas, kaže, muzeji su se promijenili onoliko koliko su prihvatili takvu umjetnost.

Umjetnost kao slobodarski čin

Na kraju razgovora, Dimitrijević ističe da je nemogućnost definicije upravo najveća snaga umjetnosti.

„Umjetnost je ključni kognitivni proces čovjeka. Ona razvija kritički duh, slobodu, odnos prema svijetu.“

Zaključuje da uloga kreativnog čovjeka nikada neće biti prevaziđena.

federalna.ba