Zašto je "Wish You Were Here" srce Pink Floyda: Priča o albumu koji je nadživio vlastiti mit

Po gotovo svim mjerilima – od komercijalnog uspjeha do kreativnog dometa – Pink Floyd je svoj vrhunac dosegao albumom The Dark Side of the Moon. Riječ je o jednom od najprodavanijih i najutjecajnijih albuma u historiji popularne muzike, djelu koje je redefiniralo granice rocka i konceptualnog albuma. Ipak, kada bubnjara Pink Floyda Nicka Masona pitate kako bi rangirao taj album unutar bogate diskografije benda, njegov odgovor iznenađuje: Dark Side za njega ne zauzima prvo mjesto.

Govoreći o tom razdoblju, Mason priznaje da je The Dark Side of the Moon album čija je ideja možda snažnija od pojedinačnih pjesama. “Koncept je gotovo privlačniji od samih kompozicija”, kaže Mason, povlačeći paralelu s Beatlesovim Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band. “To je nevjerovatan album koji nas je mnogo naučio, ali pojedinačne pjesme nisu nužno uzbudljivije ili bolje od onih na nekim drugim Beatlesovim albumima.”

Suprotno tome, o albumu Wish You Were Here Mason govori s posebnom emocijom. “Postoji nešto u atmosferi koju taj album stvara – u prostoru, zraku oko njega – što je zaista posebno”, kaže. “Zbog toga ga gledam s tolikom naklonošću.”

Album koji je nastajao u sumnji, a završio kao klasik

Mason je o svemu tome govorio putem Zooma iz svog londonskog ureda – prostora koji s osmijehom opisuje kao “više prodavnicu igračaka nego kancelariju”. Razgovor je bio povod obilježavanju 50. godišnjice albuma Wish You Were Here, koji je tim povodom dobio raskošno reizdanje u obliku box seta. Novo izdanje donosi remiksirane verzije originalnih pjesama, rijetke demo snimke, znatno izmijenjene rane verzije ključnih kompozicija, kao i dragocjene koncertne snimke s turneje koja je prethodila završetku albuma.

Za Masona, najdragocjeniji dio novog izdanja je prilika da album ponovo presluša u cjelini, na vinilu. “Izgubio sam naviku da sjednem i slušam album od početka do kraja”, priznaje. “Danas je sve streaming. Ono što me na vinilu posebno pogodilo jeste kvaliteta snimka – to je ogromna zasluga Abbey Roada i tehničara koji su tamo radili. Bili su nevjerovatno pedantni i, bogami, to se isplatilo i 50 godina kasnije.”

Ipak, ono što danas zvuči kao savršeno zaokružena cjelina, nastajalo je uz brojne probleme. Mason priznaje da su u jednom trenutku sumnjali hoće li album uopće biti završen. “Imali smo velike lažne početke. Zapravo, nekoliko njih”, kaže.

Ogroman uspjeh The Dark Side of the Moon dao je bendu finansijsku i kreativnu slobodu da eksperimentiše, da pokušava, griješi i odbacuje ideje. Mason to razdoblje opisuje kao stanje “opuštenog očaja”. S jedne strane, imali su luksuz vremena i resursa; s druge, pritisak da naprave dostojnog nasljednika albuma koji je promijenio tok rock historije.

Promjena ljudi, promjena procesa

U to vrijeme, Pink Floyd više nije bio isti bend – ni profesionalno, ni privatno. “Više nismo bili simpatični klinci”, kaže Mason. “Imali smo oko 30 godina. Neki od nas su već imali djecu. Počeli smo imati živote izvan studija i turneja. To se moralo osjetiti.” Za razliku od snimanja Dark Sidea, kada su sva četvorica članova gotovo stalno bila zajedno u studiju, rad na Wish You Were Here bio je fragmentiran. “Dolazili smo i odlazili”, objašnjava Mason. “Ako bi postalo dosadno, otišao bi kući za vikend i ostavio Davea (Gilmoura) da radi na gitarama.”

To je i razlog zašto je Wish You Were Here prvi Pink Floyd album na kojem Mason nema nijednu autorsku pjesmu. Pisanje je u tom periodu postalo manje kolektivno. “Bilo je više tako da Roger (Waters) donese nešto što je već gotovo spremno.”

Eksperimenti koji su vodili u ćorsokak

Novi box set otkriva koliko je toga eksperimentisano prije nego što su pjesme dobile konačan oblik. Demo verzija Welcome to the Machine (tada nazvana Machine Song) pokazuje da je osnovna struktura pjesme bila tu od samog početka, ali i da su postojali zvučni efekti koji su kasnije izbačeni.

Još prije nego što su pjesme uopće nastale, bend je zapao u niz neobičnih eksperimenata. Jedna od prvobitnih ideja bila je da se muzika gradi isključivo od zvukova svakodnevnih predmeta – gumica, čaša za vino, metli – bez klasičnih instrumenata. Inspiraciju su pronašli u avangardnoj umjetnosti Johna Cagea. Projekat, nazvan The Household Objects, “nije nikamo stigao”, kako Mason suho konstatuje.

Ipak, neki tragovi tog eksperimenta su preživjeli. Kompozicija Wine Glasses pojavljuje se u novom izdanju, a staklasti zvukovi iz tih sesija završili su i u finalnoj verziji Shine On You Crazy Diamond.

Slijedila je još jedna, gotovo haotična ideja: članovi benda su pojedinačno snimali zvukove na istu traku, bez da znaju šta su ostali ranije snimili. “Iskreno, to je bilo ludilo”, priznaje Mason. Tek mjesecima kasnije, pjesme su počele poprimati jasan oblik.

Turneja kao ključ razvoja albuma

U proljeće 1975. godine, Pink Floyd se vraća na turneju, svirajući dijelove novog materijala pred publikom. Novi box set donosi čak 16 snimaka s te turneje, uključujući rane verzije Shine On You Crazy Diamond i Have a Cigar, ali i pjesme Raving and Drooling i You’ve Got to Be Crazy, koje će tek kasnije postati Sheep i Dogs na albumu Animals (1977).

“Sviranje novih pjesama pred publikom ima ogromnu prednost”, kaže Mason. “U studiju imate tendenciju da prestanete čim mislite da ste ‘pogodili’. Na koncertima ih zapravo razvijate.” Ironično, strah od bootleg snimaka spriječio je bend da kasnije češće praktikuje taj pristup – iako snimci iz 1975. koji se sada pojavljuju upravo potiču s bootlega.

Lični i bolni tematski zaokret

Snimanje albuma trajalo je ukupno šest mjeseci, a rezultat je bio najličniji album u karijeri Pink Floyda. Dok je Dark Side istraživao unutrašnje svjetove, Wish You Were Here suočava se s realnošću – muzičkom industrijom, izgubljenim prijateljstvom i osjećajem odsutnosti.

Pjesme Welcome to the Machine i Have a Cigar kritikuju pohlepu i dehumanizaciju muzičkog biznisa, dok se Shine On You Crazy Diamond i naslovna pjesma vraćaju prošlosti benda i tragičnoj sudbini Syda Barretta. Njegov nenadani dolazak u studio, dezorijentisan i neprepoznatljiv, ostao je jedan od najpotresnijih trenutaka u historiji benda.

“Bilo je potpuno neočekivano”, prisjeća se Mason. “Nismo imali pojma da će se pojaviti, niti kako je uopće znao da smo tamo.”

Mason vjeruje da je zajednička tema albuma – odsutnost i udaljenost – razlog zbog kojeg i danas snažno odjekuje kod slušalaca. Upravo tu vidi i uvod u The Wall, još jedan monumentalni album o otuđenju.

Vizuelni identitet koji je postao ikona

Snagu muzike pratila je i jednako snažna vizuelna estetika. Omot albuma s dvojicom poslovnjaka koji se rukuju, dok jedan gori, postao je jedan od najupečatljivijih u historiji rocka. Ideja je potekla iz metafore “ljudi se stalno opeku u poslovima”.

Bez Photoshopa, snimanje je zahtijevalo pravog kaskadera – Ronnieja Rondella Jr. Snimanje je bilo izuzetno opasno, ali završeno bez ozbiljnih posljedica. Kada je Rondell preminuo prošle godine, gotovo svi naslovi su ga identificirali kao “čovjeka s omota albuma Wish You Were Here”.

Album koji traje

“Wish You Were Here bio je teži za napraviti nego gotovo bilo koji drugi album koji smo radili”, zaključuje Mason. “Ali na kraju smo dobili nešto o čemu se i danas govori.”

Pola stoljeća kasnije, taj album i dalje stoji kao emocionalno i umjetničko srce Pink Floyda – ne samo kao muzičko djelo, već kao svjedočanstvo jednog složenog, bolnog i iskrenog kreativnog procesa.

federalna.ba/The Guardian