videoprilog Samira Pašalića (Svijet)

Da li je Dark side of the Moon pomjerio mentalni habitus modernog čovjeka?

Album Pink Floyda iz 1973. Dark Side of the Moon je ikona na mnogo nivoa. Prvo i najvažnije, naširoko se smatra jednim od najboljih rock albuma ikad urađenih. Prepun ekspanzivne, intenzivno psihodelične muzike, nastavlja da oduševljava slušaoce svih uzrasta i danas, 50 godina nakon što je objavljen. Pravi kolos od rock albuma proveo je nevjerovatnih 937 sedmica na Billboard 200. 

"Ovdje baš u Zenici mojoj, bila je jedna grupa ljudi, mladih ljudi rokera, koji su živjeli i radili u Hamburgu, i nekako na vrijeme slali te ploče prijateljima, braći, rođacima i relativno brzo smo mi te ploče dobijali, i koju godinu prije „Dark Side“, mi smo bili fascinirani Pink Floydom, zbog njihovog duplog albuma Ama Gama, psihodelija, ludilo", kaže Josip Dujmović, muzički kritičar i publicista.

The Dark Side of the Moon osmi je studijski album engleske rock grupe Pink Floyd, koji je 1. marta 1973. godine objavio Harvest Records. Idejno osmišljen tokom nastupa uživo prije početka snimanja, zamišljen je kao konceptualni album koji se trebao fokusirati na pritiske s kojima se bend suočavao, a dijelom da se bavi i problemima mentalnog zdravlja. 

"Mi smo u to vrijeme svi bili klinci hipici. Putovali autostopom po Evropi, spavali po vrećama po našoj obali, i sav taj čar zapada, čar Evrope,  Amerike, je nekako bio sublimiran u nekoliko ključnih albuma tog vremena, i kad se pojavio Dark Side of the Moon, to meni i mojoj ekipi bilo potpuno magično, bogatstvo zvukova, produkcija, način na koji su oni iznosili svoje ideje, pri tom odmah da kažem da se ne pravim mnogo pametan, mi tada nismo baš pretjerano dobro znali engleski jezik, i tekstovi su nam bili nekako u drugom planu, prosto je magija te muzike bila neodoljiva, i zaista je to bio kao neki, kako da ti kažem, odškrinut je veliki svijet, kroz taj i naravno druge bitne albume", navodi muzički kritičar i publicista Petar Janjatović.

Pet pjesama sa svake strane izražavaju različite faze ljudskog života, počevši i završavajući otkucajima srca, istražujući prirodu ljudskog iskustva i empatiju, te predstavljaju kontinuirano muzičko djelo.

"Speak to Me" i "Breathe" zajedno ističu svjetovne elemente življenja koji prate uvijek prisutnu prijetnju ludila i važnost toka vlastitog života. Instrumental "On the Run" izaziva stres i anksioznost modernog putovanja i strah od letenja. " Time" ispituje način kako prolaznost može kontrolirati nečiji život i nudi oštro upozorenje onima koji su i dalje fokusirani na svjetovne aktivnosti. Prva strana albuma završava kompozicijom "The Great Gig in the Sky". S početka ova kompozicija klavijaturiste Richarda Wrighta bila je poznata kao "The Mortality Sequence" ili "The Religion Song", i bila je jednostavan orguljaški instrumental, praćen uzorcima izgovorenih riječi iz Biblije. 2.51 – 3:52

"I naravno tada '73., '74., '75. godine, nismo bili svjesni kuda svijet srlja, djelovalo je još sve uvijek romantično, još uvijek su ti neki posljednji talasi hipi revolucije, antiratni momenti, stizali do nas i postojali, i čini mi se da nikom od nas nije padalo na pamet, da će dakle Hipi da postanu Yapi, i da će banke i advokati voditi svijet. I da sve ono tokom tog ljeta ljubavi Flouwer power pokreta, djelovalo toliko romantično i humano u krajnjoj liniji, da će tako brzo da se izdrobi. Siguran sam da je brojnim ljudima rad grupe Pink Floyd sa tim promišljenim temama, sa tim drugačijem pristupom , nečemi što jeste konzumerizam, što jeste diktatura diskografske industrije, da će im značiti zato što tu ima pametnih poruka", dodaje Janjatović.

" Money ", prva numera na drugoj strani, otvara se u ritmiziranom zvuku kase i zveckanju novčića. U svom sarkastičnom pristupu pjesma ismijava pohlepu i konzumerizam. "Money" je postala komercijalno najuspješnija pjesma benda i izvođači. "Us and Them" bavi se izolacijom depresivnih i upotrebom jednostavnih dihotomija za opisivanje ličnih odnosa. "Any Colour You Like" bavi se iluzijom izbora u društvu, a "Brain Damage" kroz stih "i ako tvoj bend u kojem si počeo, krene da svira različite melodije" odražava mentalni slom bivšeg kolege iz benda Syda Barretta. Album završava s kompozicijom " Eclipse ", koja prezentira koncept jedinstva različitosti, istovremeno podstičući slušaoca da prepozna zajedničke crte koje dijeli čovječanstvo. 

"Kad se pojavio Dark Side of the Moon, jedan dašak nekakve promjene, ako tako mogu reći uslovno komercijalizacije, je bila pjesma Money, koja je bila malo više onako rokerska, sa gitarskim rifovima, nije bila onako introvertna, za ljubitelje psihodelije, i naravno svi smo otkinuli na Money, to je bila tema, onaj uvod moćni, taj jedan rif, taj jedan ritam, to je bilo ono, i baš smo poludjeli za tim albumom. Naravno niko od nas nije mogao razmišljati o nekom značaju, o tome što će to kultorološki i u svakom drugom smislu biti, za puno godina kasnije, a odrastanjem sazrijevanjem, slušanjem mnogih drugih bendova i albuma, počeli smo zapravo taj Money potiskivati u drugi plan onda su iskakale teme kao "Us and Them",ili „Time“, jedna fascinantna tema, i počelo je lijegati polako u svima i u širem krugu publike, a ne samo onim zadrtim rokerima, da je to jedan veličanstven album", navodi Dujmović.

Ploča se zasniva na idejama istraženim na ranijim snimcima i nastupima Pink Floyda, dok se izostavljaju prošireni instrumentali koji su karakterizirali raniji rad benda. Grupa je koristila multitrack snimanje , trake i analogne sintisajzere, uključujući eksperimentisanje sa EMS VCS 3 i Synthi A. Inženjer Alan Parsons bio je odgovoran za mnoge zvučne aspekte snimanja. 

"Mi smo svi tada slušali, mislim gro nas je slušao na jako lošim gramofonima, na jako lošim pojačalima, i dobar dio što produkcija i svirka te ploče iima smo negdje i naslućivali. Ja kad sam prvi put čuo zaozbiljno taj album, takođe se otvorio jedan drugi svijet, ali mislim da smo maksimum onog što je ta ploča šružala, uspjeli da savladamo tada, bez obzira na tehnologiju i na naše obrazovanje, i jedno od bitnih stvari te ploče što je bila takođe generacijsko prepoznavanje. Znaš ko je slušao taj album, uz neke te srodne, je imao sličan način razmišljanja, slično obrazovanje, slične stavove", kaže Janjatović.

Simbol trouglaste svjetlosne prizme koji se pojavio na omotu albuma, dizajnirao je poznati grafički dizajner Storm Thorgerson, u saradnji sa Aubrey Powellom. Ovo grafičko rješenje takođe u svom domenu umjetnosti je svojevrsna ikona. Postao je simbol psihodelije, kontrakulture, i naravno nije predstavljao samo album Dark Side of the Moon , već je postao i sveobuhvatni logo samog Pink Floyda.

"Pink Floyd je polako rastao, ne samo zbog te muzike nego su oni imali i počeli razvijati, jedan specijalni program koji bombarduje sva čula, koncerte koji su uvijek bilio grandiozni, i nismo mogli ni sanjati da ćemo Pink Floyd gledati uživo. Eto meni se to dogodilo, kažem nisam mogao sanjati, ali dogodilo se, pa sam ranih devedestih u Pragu na stadionu Prahov, bio pa slobodno mogu tako reći, u raju. Kad su krenuli, izgubite se, baš se izgubite, u svemiru se izgubite, to je bilo, više ne znam dva i po sata, koji su trajali kao dvije i po minute, a sad su u meni kao dvije i po godine, nešto baš nevjerovatno", ističe Dujmović.

The Dark Side of the Moon je među najhvaljenijim albumima. Donio je Pink Floydu međunarodnu slavu. Takođe je pokrenulo prodaju ploča u muzičkoj industriji tokom 1970-ih . Osvojio je 14 puta platinasti tiraž u Ujedinjenom Kraljevstvu i na vrhu Billboard ljestvice Top LPs & Tape u SAD-u , gdje je bio na top listama 974 sedmice. Prodat je u preko 45 miliona primjeraka širom svijeta, što ga čini najprodavanijim albumom 1970-ih i četvrtim najprodavanijim albumom u istoriji. 2012. godine, Kongresna biblioteka ga je odabrala za čuvanje u američkom nacionalnom registru snimaka kao "kulturno, historijski ili estetski značajno umjetničko blago".

federalna.ba

Dark side of the Moon Pink Floyd