Umjetnost rivalstva: Kako su sukobi oblikovali najveća remek-djela
Još od davnina postoji umjetnost rivalstva. Ovladavanje njenim pravilima oblikovalo je historiju kulture kroz milenije.
Oko 400. godine prije nove ere, dva legendarna slikara, Zeuksis i Parazije, su se suočila u takmičenju koje je trebalo jednom zauvijek odlučiti ko je veći majstor. Za svoj rad, Zeuksis je naslikao grozd. Prema rimskom piscu Pliniju Starijem, grozd je bio toliko uvjerljiv da su ptice doletjele i pokušale kljucati prekrasno naslikano, rosno voće. Ali kada je sam Zeuksis pokušao povući iluziju zavjese koju je Parazije prikazao još vještije, postalo je jasno ko je pobijedio. Pouka? Ako želiš pobijediti, moraš prevariti prevaranta.
Prizor koji prikazuje umjetničko nadmetanje Zeuksisa i Parazija (Izvor: Getty Images)
Više od dva milenija kasnije, 1832. godine, britanski romantičarski slikar J. M. W. Turner našao se u jednako intenzivnom dvoboju sa svojim savremenikom Johnom Constableom, kada su slike obojice bile izložene jedna pored druge na izložbi u Kraljevskoj akademiji u Londonu. Constableovo ogromno i raskošno djelo Otvaranje mosta Waterloo (Waterloo Bridge, from Whitehall Stairs, June 18th, 1817) – koje zapanjujuće precizno prikazuje raskoš i ceremonijalnu svečanost povorke princa regenta dok se kreće prema kraljevskoj barži – bilo je postavljeno pored relativno malog Turnerovog morskog pejzaža holandske luke Helvoetsluys. Constable je na svom složenom i razuđenom platnu radio više od decenije. Turnerovo djelo, otprilike trećina veličine Constableovog, izgledalo je u poređenju s njim jedva kao skica.
Plašeći se da bi ga Constableovo dorađenije i profinjenije djelo moglo zasjeniti, zbog čega je njegovo vlastito izgledalo brzopleto i nedovršeno, Turner je zgrabio kist i u jednom potezu dodao tačku jarko crvene boje na vrh talasa u prvom planu – neobično hipnotizirajući mlaz živopisne boje što je prizoru koji je inače djelovao suzdržano dodalo misterioznost i dramatiku. Jednim zamahom ruke, Turner je narušio ravnotežu postavljene slikarske „dvije borbe“ u svoju korist. Kada je Constable uočio Turnerov smioni potez, navodno je uzviknuo: „Bio je ovdje i opalio je iz puške.“
Pouka? U dvoboju pobjeđuje onaj ko brže povuče okidač.
Jedan od najžešćih primjera međusobnog provociranja umjetničkih rivala odigrao se na ulicama Firence oko 1503. godine.
Umjetnička napetost između dvojice britanskih romantičarskih slikara sada je u središtu velike izložbe u Britanskom nacionalnom muzeju umjetnosti "Tate Britain": Turner i Constable: Rivali i originali. Uz više od 170 slika i radova na papiru, uključujući i platna koja nisu bila viđena u Britaniji više od jednog stoljeća, izložba istražuje kako je atmosfera snažnog pritiska i međusobnog nadmetanja oblikovala njihovu umjetnost, maštu i naslijeđe.
John Constable, Katedrala u Salisburyju s močvarnom livadom , izloženo 1831. (Izvor: Tate)
Iako Turnerov prikaz Helvoetsluysa nije doputovao iz Muzeja umjetnosti Tokyo Fuji u Japanu, gdje se trenutno nalazi, kako bi omogućio ponovnu postavku slavnog dvoboja sa Otvaranjem mosta Waterloo, organizatori izložbe su umjesto toga okupili par djela koja je sam Constable, kao član odbora za postavku godinu ranije u Kraljevskoj akademiji, postavio jedno pored drugog 1831. godine. Taj pažljivo režirani okršaj, između Turnerove Kaligulove palate i mosta i Constableove Katedrale u Salisburyju s močvarnom livadom, predstavljao je ključni trenutak u njihovom višedecenijskom nadmetanju i naveo jednog kritičara da razmisli o suštinskoj razlici između dvojice umjetnika: „Turnerova vatra i Constableova kiša.“
JMW Turner, Kaligulina palača i most, izloženo 1831. (Izvor: Tate)
Rođeni s razmakom od samo godinu dana (Turner u zadimljenom Londonu 1775., a Constable u mirnom seoskom mjestu u Suffolku 1776.), njih dvojicu su, od samog početka, mnogi opisivali kao „vatru i vodu“, kako je napisao jedan kritičar 1831. Turner, čiji je otac bio berberin, počeo je učiti umjetnost sa svega 14 godina, dok se Constable, rođen u imućnoj porodici trgovaca žitom, nije ozbiljno posvetio slikanju sve dok nije ušao u dvadesete. Njihovi duboko različiti temperamenti i pogledi na život nisu samo oblikovali njihove jedinstvene stilove, već su postali i stalni izvor fascinacije za kritičare, koji nikada nisu posustajali u tome da ih suprotstavljaju jedan drugom. Za jednog anonimnog kritičara u London Magazineu 1829. godine, Constable je bio „sama istina“, dok je Turner bio „sama poezija“. „Jedan je srebro“, zaključio je, „drugi zlato.“
Nijedan se takmičar, naravno, ne sanja vratiti kući sa srebrom. Ali šta je potrebno da bi se zauzelo prvo mjesto? Pogled unazad na neka od najvećih rivalstava u historiji umjetnosti – od titanskog okršaja između Leonarda i Mikelanđela početkom 16. stoljeća do poznatog sukoba između Van Gogha i Gogena krajem 19. – otkriva korisne tragove o tome kako se nositi kada se nađemo oči u oči s talentovanim protivnikom. Slijedi pet maksima za savladavanje umjetnosti rivalstva.
1. Da Vinci protiv Michelangela: Svađa je gorivo
Prema legendi, jedan od najžešćih primjera međusobnog dobacivanja između umjetničkih rivala dogodio se na ulicama Firence oko 1503. godine, kada je Leonardo začuo grupu muškaraca kako raspravljaju o nejasnim stihovima Dantea. Pozvavši slavnog slikara i polimata, muškarci su zamolili Leonarda da im objasni teški odlomak. Primijetivši da tuda u tom trenutku prolazi i Michelangelo, Leonardo se okrenuo prema njima i rekao: „on će vam to objasniti.“ Osjetivši da se Leonardo ruga, Michelangelo je uzvratio, zadirkujući ga zbog njegovog ozloglašenog neuspjeha da završi bronzanu statuu konja prije nekoliko godina: „objasni ti sam, ti koji praviš konje pa napuštaš svoj rad u sramoti!“
Leonardova Bitka kod Anghijarija i Mikelanđelova Bitka kod Kaščine (Izvor: Getty Images)
Kako sudbina hoće, dvojica antagonističkih umjetnika ubrzo su dobili narudžbe da naslikaju konkurentske prizore bitaka na suprotnim zidovima iste prostorije u Palazzo Vecchiu — okršaj koji će ostati zauvijek neriješen jer freske nikada nisu dovršene. Ipak, malo je sumnje, iz kopija fragmenata Leonardovih i Mikelanđelovih studija koje su preživjele, da je ta svađa fokusirala i poticala mišiće i umove obojice umjetnika. ILI
Sudbina je htjela da dva antagonistička umjetnika ubrzo dobiju narudžbu za stvaranje konkurentskih bojnih scena na suprotnim zidovima iste sobe u Palazzo Vecchiu – obračun koji će zauvijek ostati neriješen jer freske nikada nisu dovršene. Međutim, sudeći po sačuvanim kopijama fragmentarnih studija Leonardove Bitke kod Anghiarija i Michelangelove Bitke kod Cascine, malo je sumnje da je svađa usmjerila i potaknula mišiće i umove dvojice muškaraca.
2. Titian protiv Tintoretta: Sačekaj svoje vrijeme
Neka rivalstva gore polako. Uzmimo Titiana i Tintoretta. Potonji je vjerojatno još bio tinejdžer kada ga je Titian, neosporni kralj venecijanske umjetnosti i majstor zvučne boje, kao prerano nadarenog skorojevića, zavidno izbacio iz svog ateljea nakon samo sedam dana. Ta uvreda, iako ne i zaboravljena, nije spriječila Tintoretta da pomno prati Tizianovu karijeru ili da proučava svaki potez svog budućeg mentora na djelu "Prikazivanje Djevice Marije u hramu", oko 1534.-1538., koje je često posjećivao u Galeriji Akademije.
Tintorettova (lijevo) i Titianova verzija Predstavljanja Djevice Marije (Izvor Getty Images)
Zaklevši se da će Veneciji pokazati drugačiji put, Tintoretto je naposljetku – 20 godina nakon što se Titian pozabavio istom temom – stvorio vlastitu verziju Predstavljanja Djevice. Dok je Titianov prikaz pažljiv i odmjeren, sa postepenim usponom kamenih stepenica koje vode oko slike s lijeva na desno, Tintorettova vizija je dinamična i uzletna, odvodeći naš pogled uz blistave stepenice. Da li je bivši učenik nadmašio učitelja? Jedan je majstorski metodičan. Drugi odražava čudesno.
3. Élisabeth Vigée Le Brun protiv Adélaïde Labille-Guiard: Ne vjeruj podlim podmetanjima
Neka rivalstva zapravo uopšte nisu rivalstva. Ona su zlonamjerne izmišljotine. To je svakako bio slučaj u Parizu kasnog 18. stoljeća, kada su dvije umjetnice, Élisabeth Vigée Le Brun (omiljena portretistica Marije Antoanete) i Adélaïde Labille-Guiard (zagovornica žena slikarki), osvojile dva od četiri mjesta koja je Akademija nevoljko dodijelila ženama. Njihov uspjeh učinio ih je metama ružnih tračeva da su svoje priznanje zapravo stekle spavajući s moćnicima i zavodeći muške umjetnike da slikaju umjesto njih. Međutim, umjesto da se okrenu jedna protiv druge, obje su se suprotstavile tadašnjoj upornoj namjeri da se umanji vrijednost žena u umjetnosti.
Le Brunin Autoportret sa slamnatim šeširom (1782) i Labille-Guiardin Autoportret s dvije učenice (1785)
(Izvor: Nacionalna galerija, London / MET muzej)
Par zapanjujućih autoportreta nastalih u razmaku od samo nekoliko godina – Le Brunin Autoportret sa slamnatim šeširom iz 1782. i Labille-Guiardin Autoportret s dvije učenice iz 1785. – na prvi pogled može djelovati tiho konkurentski zbog različitih temperamenta i tonova. Ipak, pogledate li pažljivije, prodorni pogledi Le Brun i Labille-Guiard iznenađujuće su usklađeni. Dijele nepokolebljivu odlučnost. Njihova borba nije bila jedna protiv druge, već protiv šovinizma njihovog vremena.
4. Orazio Gentileschi protiv Artemisije Gentileschi: Odsijeci (Presjeci) svoje sjene
Prema etimologiji, riječ „rivalstvo“ povezana je s latinskim rivus (ili „mali potok“), što podrazumijeva dijeljenje istog toka. Naš sljedeći par, Orazio Gentileschi i njegova kćerka Artemisia, možda su započeli teći iz istog porodičnog izvora, ali bolno uzburkane vode na njihovom putu osigurale su da se njihovi putevi raziđu. Nakon što je Artemisia, koja se obučavala u očevom rimskom ateljeu, 1612. bila prisiljena pod torturom svjedočiti da ju je očev kolega Agostino Tassi silovao, mnogo toga se promijenilo – i emocionalno i umjetnički – između njih dvoje.
Orazijev Svirač lutnje (1610) i Artemisijin Judita ubija Holoferna (1612) (Izvor: Nacionalna galerija, Washington / Getty Images)
Par slika – Orazijev Svirač lutnje iz 1610, započet u godini suđenja, i Artemisijina Judita ubija Holoferna iz 1612, za koju se smatra da je nastala ubrzo nakon suđenja – ukazuje na tu promjenu. Dok obje slike pokazuju zajedničku sklonost ka karavađističkom chiaroscuru, u Artemisijinoj sirovoj viziji prisutna je neustrašiva žestina koja djeluje kao da je tek oslobođena.
5. Van Gogh protiv Gauguina: Ako je pokvareno — ne popravljaj
Vjerovatno je najgori način da se razriješi sukob umjetničkih temperamenta ili ublaži tinjajuće rivalstvo — pretvarati se da ono ne postoji. Umjetnost je neprijatelj samozavaravanja. Godine 1888, Van Gogh i Gauguin, isprobavajući zajednički atelje u čuvenoj Žutoj kući u Arlesu, spektakularno su podbacili u pokušaju da usklade frekvencije svojih jedinstvenih duhovnih energija.
Van Goghov Čovjek u crvenoj beretki (1888) i Gauguinov Slikar suncokreta
(Izvor: Muzej Van Gogh, Amsterdam)
Rezultat je bila katastrofa. I nasilje. Van Gogh je iz tog sukoba izašao sa unakaženim uhom, a Gauguin je pobjegao u Pariz. Par portreta nastalih tokom tog neuspjelog eksperimenta – Van Goghov Čovjek u crvenoj beretki (1888) i Gauguinov Slikar suncokreta – pripovijeda hladnu priču ispod oka upućenih pogleda, neudobnih uglova i okrenutih leđa.
Turner i Constable: Rivali i originali izloženi su u Tate Britain u Londonu do 12. aprila 2026.
Muzej britanske umjetnosti u Londonu
federalna.ba/BBC