“Svezak sjećanja”: Osman Đikić - “Đaurko mila, tuga me mori za oči tvoje što suze rone…”
“Svezak sjećanja” Radija FBiH ispisuje Aida Hadžiabdić
Njegovo ime Osman, otvaralo bi svijet jednoga pisara, zaljubljenika slovnog tkanja. Osman Đikić je to bio. Zaljubljenik slovnog tkanja. Bosanskohercegovački pjesnik, pisac, dramatičar, dijete hercegovačkog kamena koje je ugledalo nebeski svod 1879. godine u svom mirisnom Mostaru. Oči je napajao ljepotama Carigrada u kome je prigrlio knjige znanja, dok ga je čekao odlazak i u Beogradu i Beč u kome je pohađao Trgovačku akademiju. Osman, ovosvjetovni pisar, nizao je dane kao bankovni činovnik u Zagrebu, a potom i u Brčkom i ponovno svom mirisnom Mostaru. Doživio je Sarajevo 1909. Godine kao sekretar Kulturnog društva "Gajret" ali i kao urednik lista tog Društva. Kapije svijeta njegove poezije otvorile su "Bosanska vila" i "Zora", ali i list "Behar". S ponosom je ispisao svoje ime nakon posljednje riječi drama "Zlatija" i "Stana" koje su postale dio njegovog života 1906. godine. Osman kao zemaljski muhadžir, ispisao je i riječi drame "Muhadžir" 1909. godine. Skupljao, prikupljao i čuvao blago narodnih umotvorina, ispisujući svoje misli i u listu “Musavat” uz pjesme “Đaurko mila”, ”Đela Fato, đela zlato" I ”Ašik ostah na te oči”.
"Kakvi smo pjesnici - drugi će reći. A ja tebi da kažem: hrabriji si čovjek od mene. Tvoja ljubav prema Zori pobijedi i vjeru i naciju i čaršiju. Ti svoju ljubav oženi, a ja?! Malo je Osmana Ðikića, malo... Zato te, brate, kao pjesnika volim, a kao čovjeka i volim i poštujem... " – izgovorio je i ispisao ove riječi pjesnik Aleksa Šantić.
Ostao je Osman ašik na oči svoje Zorke. O ljubavi Osmana i njegove Zorke, beogradske glumice Zore Topalović, Osman Đikić napisao je pjesmu “Đaurko mila” kojom je i zaprosio svoju ljubav. Napustio je ovozemaljske staze u trideset i trećoj godini života 1912. Godine, a njegova supruga Zora par mjeseci kasnije te iste godine. Oboje su sahranjeni u Mostaru, Zora na pravoslavnom groblju Bjelušine, a Osman u Velikom carinskom haremu ispred Karađoz-begove džamije. Njihovu ljubav sačuvala je njegova pjesma…
“Ta ljubav između Osmana i Zorke je oličenje Mostara koji pamtimo po dobru. U dvije sobe u velikoj Avdaginoj kući, odvojeno od Osmana ležala je Zorka (oboje oboljeli od u to vrijeme neizlječive tuberkuloze). Avdaga, Osmanov otac, nije dozvolio da Zorka sazna kada je umro Osman, jer je htio da je sačuva što duže u životu…” – besjedio je mostarski pjesnik Pero Zubac o Osmanu Đikiću, uz Đikićevu pjesmu "Đaurko mila" koju je napisao 1905. godinu, a koju glasom daruje Zaim Imamović.
“Đaurko mila, tuga me mori…”
Urednica Redakcije Dokumentarno-dramskog programa Radija Federacije BiH Selma Dizdar, darovala nam je 2019. godine u Narodnom pozorištu Mostar kao autorica poetsku dramu “Đaurko moja” u režiji Kaće Dorić, životni zapis o bezvremenoj ljubavi mostarskog pjesnika Đikića i njegove Zorke…
“Đaurko mila
Tuga me mori
Za oči tvoje
Što suze rone…”
Osman Đikić
07. 01.1879. - 30.03. 1912.