Preživjela nemoguće: Nakon što ju je bivši upucao 10 puta, postala je policajka u tajnoj službi

Mjesec dana prije nego što je gotovo izgubila život, Katrina Brownlee imala je predosjećaj. U snu je vidjela svog bivšeg zaručnika, policijskog službenika koji ju je godinama zlostavljao, kako puca na nju. U snu je preživjela – i taj osjećaj ju je, kako je kasnije vjerovala, vodio poput božanskog upozorenja. Na putu prema kući koju je dijelila s njim, glas u njenoj glavi neumoljivo joj je govorio: „Ne idi tamo.“

Bio je ledeni januarski dan 1993. godine, Brownlee je bila trudna pet mjeseci i sa svojom dvogodišnjom kćerkom putovala taksijem kroz snijeg kako bi prikupila svoje stvari. Njena starija kćerka tada je bila na druženju s prijateljicom. Nekoliko sedmica ranije, Brownlee je konačno napustila svog zaručnika i živjele su u motelu kako bi se sakrile od njega. Ipak, posljednjih nekoliko noći razgovarala je s njim telefonom – činilo se da je prihvatio kraj njihove veze i dao joj dopuštenje da dođe po svoje stvari. „Samo sam željela pokupiti ono malo što sam imala. Nisam imala novca. Bila sam beskućnica, trudna, s dvoje male djece. Bilo je jako teško,“ prisjeća se Brownlee.

Napad u vlastitoj kući

Kad ju je pustio u kuću, Brownlee je stavila svoju mlađu kćerku u sobu i krenula skupljati odjeću u spavaćoj sobi. Sve je izgledalo isto: isti bež tepih, bijeli zidovi, pospremljen krevet. Međutim, kada je otvorila ladice, bile su prazne. Srce joj je počelo brže kucati. Je li je bivši možda doveo pod lažnim izgovorom?

Kada je zakoračila u dnevni boravak, ugledala je zaručnika s pištoljem usmjerenim na njen trbuh. Tri puta je ispalio metke. Brownlee je osjetila miris baruta i vidjela kako joj je trudnički trbuh „splasnuo“. Pala je na kauč, šokirana što ne vidi krv. Na čudnovat način, uspjela je pobjeći u spavaću sobu i pokušala nazvati hitnu pomoć – ali je telefonska linija bila prekinuta. Pokušala je pobjeći kroz prozor, ali su bili zabijeni čavlima.

Sat i pol trajalo je nasilje – deset hitaca pogodilo je Brownlee: trbuh tri puta, ruku jednom, stražnjicu jednom, bok jednom i vaginu četiri puta. Udarana je drvenom letvom po glavi. „Ne želiš biti sa mnom? Dao sam ti sve što si htjela, i još uvijek nije dovoljno!“ vikao je. Brownlee je ponovo oživjela svoju strategiju iz sna – glumila je da je mrtva.

Njen život spasila je slučajnost – bivši zaručnikov rođak došao je sasvim neočekivano, ali i nakon što ga je zabrinuo „manični“ ton u glasu rođaka. Našao ju je u lokvi krvi, nagurao u automobil i odvezao u bolnicu.

Teška prošlost i rani život

Brownlee ga je prvobitno upoznala kada je imala 18 godina. Bio je šest godina stariji, s lijepim autom i karijerom zatvorskog službenika. Privukao ju je, ali je uskoro otkrila njegovu nasilnu prirodu, osobito nakon što je saznala da je trudna i odlučila abortirati – tada ju je pretukao i uništio uputnicu za kliniku. Njegovo zlostavljanje eskaliralo je godinama, uključujući fizičke napade, psihološki teror i izolaciju, dok su policija i institucije često zanemarivali njene prijave jer je počinitelj bio policijski službenik.

Nakon brutalnog napada, Brownlee je provela devet dana u komi. Dok je bila u bolnici, saznala je da je izgubila nerođeno dijete, da joj liječnici nisu davali mnogo šanse da će opet hodati, te da više neće moći imati djece. Preživjela je zahvaljujući hrabrosti svog spasioca i vlastitoj odlučnosti da se izbori za život svojih kćeri.

Njeno ozdravljenje bilo je izuzetno brzo. Nakon tri sedmice bolničke njege i fizioterapije, Brownlee je ponovno stala na noge. U tom periodu pronašla je svoju vjeru i bila krštena, što joj je pružilo snagu za nastavak života. Iako je prvotno živjela živjeti kod bivše svekrve, ubrzo je morala u sklonište za beskućnike s djecom, period koji je kako kaže značio „beskućnost, glad, gubitak jednog djeteta, bol koja je bila konstantna“.

Suđenje i nepravda u pravosudnom sistemu

Suđenje njenom napadaču počelo je u aprilu 1994. Brownlee se u početku bojala svjedočiti, ali je uz pomoć tužiteljice Keri Herzog pristala. Napadač je priznao krivnju, a tužiteljica je tražila kaznu od 25 godina do doživotne robije. Ipak, njegova odbrana je tvrdila da se radi o „zločinu iz strasti“ i dobio je 5 do 15 godina zatvora. Šest metaka ostalo je u Brownleeinom tijelu – i ona ih i danas nosi, prekrivene tetovažom.

Nova svrha: policijska karijera i mentorstvo

Nakon traumatskog iskustva, Brownlee je godinama tražila smisao i stabilnost. S 27 godina odlučila se pridružiti NYPD-u, želeći donijeti empatiju i pravdu u zajednicu. Tijekom karijere radila je u odjelima za narkotike, borbi protiv prostitucije a kasnije u zajedničkim poslovima, mentorirajući ugrožene djevojke. Kroz vlastitu priču i iskustvo, osnovala je program „Young Ladies of Our Future“ kako bi mlade djevojke učila samopouzdanju i prepoznavanju znakova zlostavljanja.

Brownlee je policijsku karijeru završila kao detektiv prve klase nakon 20 godina službe, a sada se fokusira na edukaciju, mentorstvo i zagovaranje prava žrtava. Aktivno radi na zakonodavnim inicijativama, uključujući zabranu posjedovanja oružja od strane počinitelja nasilja u obitelji i razvoj registra zlostavljača.

Danas, u 55. godini, Katrina Brownlee dijeli svoj život između New Yorka i juga SAD-a, održava kondiciju, nastavlja terapiju kad je potrebno i oslanja se na svoju vjeru.

„Nasilje u porodici ne počinje jednostavno iz tačke: ‘Ja sam nasilnik,’“ kaže ona. „Ono dolazi iz različitih stvari koje su ti ljudi doživjeli, iz načina na koji su odgajani kod kuće… Zato, ako govorim publici koja je bila zlostavljana ili zanemarena, mogu da se povežem s njima.“ Kaže da je to početna tačka dok zakonodavstvo ne uhvati korak. „Ako ne mogu natjerati Kongres i vladu da to urade, onda ja moram napraviti prvi korak… pa možda će oni krenuti za mnom.“

Objavljivanje njenih memoara ove godine približilo ju je nekim članovima porodice, koji, kaže ona, nisu u potpunosti shvatili kroz šta je prošla sve dok to nisu pročitali. Neki ljudi iz njenog života izvinili su joj se što „nisu ni primijetili znakove da nešto nije u redu“. Ipak, ona im ništa ne zamjera.

Dodaje da njene kćerke, koje sada imaju 35 i 40 godina, još nisu pročitale knjigu. „Pročitat će je kada budu spremne… Ne želim da im izazivam okidače,” kaže ona. Brownlee je i dalje bliska s rođakom svog bivšeg partnera koji joj je spasio život. Njene su oči čvrsto uprte u budućnost, ali jutro iz januara 1993. nikada je neće napustiti: „Ne prođe dan da ne pomislim na to. Ali naučila sam da prihvatim da je ovo moj život i da je važno kako ću na njega odgovoriti. Dodijeljene su karte za gubitak. Ali ipak sam uspjela pobijediti.“

federalna.ba/The Guardian