Hadžikadunić: Ovo je izraelski rat do posljednjeg američkog dolara

Ako je cilj mir, zašto je sredstvo rat? Kako izgleda pobjeda? Šta je sudbina Irana i ko tu sudbinu određuje? Šta su stvarni motivi iza neprekidnih pokolja na Bliskom istoku? Gosti emisije Plenum bili su Emir Hadžikadunić, Admir Lisica i Ivica Mandić.

Hadžikadunić: Iran nije želio rat, destabilizacija vodi u haos

Emir Hadžikadunić, bivši ambasador Bosne i Hercegovine u Iranu i profesor međunarodnih odnosa, bio je izričit u odgovoru na pitanje ko je započeo posljednji ratni ciklus: „Nedvosmisleno i jasno, svi znamo i svi smo to vidjeli – prvu granatu, prvu raketu ispalile su Amerika i Izrael, a da je na taj njihov napad Iran odgovorio.“

Podsjetio je da se aktuelna kriza ne može posmatrati izolovano, već u kontekstu višedecenijskog neprijateljstva. „To je generacijska borba od 1979. godine u kojoj su bile uključene sve američke administracije, pa i administracija Donalda Trumpa. Ako govorimo o ovom posljednjem ratu, započeli su ga Izraelci, odnosno Amerikanci i Izraelci“, naveo je.

Naglasio je da, prema njegovom mišljenju, rat nije želio ni iranski narod, ali ni većina građana SAD-a. „Ovo nije iranski rat, iranska vlada ga nije željela, nije ga želio ni iranski narod. Ovo nije ni američki rat – 21 posto Amerikanaca je bilo za ovaj rat pred njegovo izbijanje, svega šest posto članova Demokratske stranke. Rat nije prošao kroz odobrenje Kongresa, niti kroz Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija.“

Dodao je da sukob ne odražava ni interese arapskih zemalja Zaljeva. „Ovo nije ni arapski rat. Te arapske monarhije, zaljevske države, uhvaćene su između dvije vatre. Ničim izazvane i nikome dužne, sada trpe štetu.“

U oštroj formulaciji, Hadžikadunić je ocijenio: „Ovo je izraelski rat do posljednjeg američkog dolara. Ovo je egocentrični rat Donalda Trumpa i njegove administracije, koji žele ostvariti političku slavu rušenjem iranskog režima.“

Govoreći o unutrašnjim prilikama u Iranu, upozorio je da bi destabilizacija mogla dovesti do građanskog rata. „Iran je poput perzijskog ćilima, sa puno boja, ornamenata i čvorova. Tamo imate reformiste, imate konzervativne i revolucionarne struje. To društvo nije monolitno. Ali u slučaju da režim bude na ivici ponora i da opozicijske snage dođu do izražaja – to je onda građanski rat. I to je najgora moguća opcija za Iran.“

Posebno se osvrnuo na promijenjenu sigurnosnu dinamiku u Zaljevu. „Tačno je da su američke baze u arapskim državama Zaljeva decenijama bile faktor stabilnosti i sigurnosti. Međutim, danas su primarno faktor nestabilnosti i njihove nesigurnosti.“

Istakao je i da Iran sada šalje poruku širem regionu. „Iran danas gađa ciljeve koje ranije nije gađao i poruka je vrlo jednostavna – vi ništa ne kontrolirate. Niste u ‘driving seat’, ne kontrolirate situaciju.“

Govoreći o iranskom sistemu odbrane, naglasio je njegovu otpornost. „Vidjeli ste dekapitaciju u prvom danu – uklanjanje generala, visokih zvaničnika – ali u roku od 24 sata imali ste iransku reakciju. To govori da je njihov sistem odbrane decentraliziran i da ostaje funkcionalan bez obzira na gubitke.“

Osvrnuo se i na, kako je rekao, kulturu žrtve u iranskom društvu. „Svi zaboravljamo na iranski kult žrtve, posebno izražen u šiitskoj tradiciji od imama Huseina. Kada se vozite Teheranom, vidite bilborde heroja iz iransko-iračkog rata. Glavne ulice i trgovi nose imena šehida.“

Naglasio je simboliku trenutka u kojem je sukob eskalirao. „Napad je započeo u mjesecu Ramazanu. Time su Sjedinjene Američke Države pokazale da nemaju respekta prema državama sa muslimanskom većinom – ne mislim samo na Iran, nego i na Tursku, Indoneziju i zaljevske države koje su pozivale na diplomatsko rješenje “, zaključio je Hadžikadunić.

Mandić: Rat se ne dobija brojkama, nego kvalitetom i strategijom

Vojni analitičar, Ivica Mandić, ističe da se poređenje vojne moći Irana i drugih država često pojednostavljuje i pogrešno tumači u javnosti.

„U medijima se neprestano vrte brojke i poređenja, ali vojna moć se ne može svesti na kvantitet. Suština je u kvalitetu – u organizaciji, strategiji i sposobnosti da se ta moć stvarno upotrijebi. Borbena moć je kompleksan sistem koji se ne može objasniti prostim brojkama.“

Naglašava da su ratni ciljevi ključni, ali često nejasno definisani i rijetko transparentni.

„Kada govorimo o ratu, najvažnije pitanje su ciljevi sukobljenih strana, ali oni se gotovo nikada ne iznose otvoreno. Historija pokazuje da su takve izjave rijetke i da se s njima mora biti vrlo oprezan, jer stvarni motivi često ostaju skriveni.“

Govoreći o ulozi velikih sila, Mandić naglašava da se odluke o ratu donose isključivo na osnovu vlastitih interesa.

„Nijedna velika sila ne ulazi u rat zato što joj to neko drugi diktira. Svaka odluka o sukobu proizlazi iz vlastitih strateških interesa, i tako je bilo kroz historiju, pa i danas.“

Mandić upozorava da ishod sukoba često izmiče kontroli i da se ne može jednostavno predvidjeti pobjednik.

„Rat se vrlo lako otme kontroli i jednoj i drugoj strani. Tek vrijeme pokaže ko je stvarni pobjednik, a ko gubitnik. Sve izjave o pobjedi tokom sukoba više liče na propagandu nego na realnu procjenu.“

Posebno ističe značaj potencijalnog zatvaranja Hormuškog moreuza kao ključnog geopolitičkog pitanja.

„Jedno od najvažnijih pitanja je hoće li Iran zatvoriti Hormuški moreuz. To bi imalo ogromne posljedice. Država može opstati, ali bi takav potez vrlo vjerovatno doveo u pitanje opstanak samog režima.“

Dodaje da se često miješaju pojmovi države i režima, iako se radi o različitim stvarima.

„Pad režima ne znači nužno i pad države. To su dva odvojena procesa koja se ne smiju poistovjećivati, iako se u javnosti često tako predstavljaju.“

Kada je riječ o unutrašnjoj situaciji u Iranu, Mandić upozorava na opasnost od spekulacija.

„Procjenjivati raspoloženje stanovništva izvan zemlje izuzetno je nezahvalno. Svaka ozbiljnija tvrdnja o tome kako ljudi razmišljaju ili šta žele uglavnom se svodi na nagađanja.“

Ukazuje i na ozbiljne sigurnosne propuste unutar iranskog sistema. „Očigledno je da postoje duboki problemi unutar sistema, uključujući infiltraciju stranih obavještajnih službi. Takve stvari se ne dešavaju u stabilnim i jedinstvenim sistemima, nego tamo gdje postoje unutrašnje podjele i slabosti.“

Naglašava da su unutrašnji sukobi i rivalstva dodatno oslabili strukture vlasti. „Kada imate situaciju u kojoj različiti centri moći unutar države djeluju paralelno i često suprotstavljeno, to stvara prostor za vanjske utjecaje i dodatno destabilizira sistem.“

Govoreći o vojnoj ravnoteži, Mandić ističe da broj stanovnika ili vojnika nije presudan faktor. „Primjeri iz savremenih sukoba pokazuju da brojnost nije ključna. Mnogo važniji su organizacija, tehnologija i strategija. Ratovi se ne dobijaju samo brojkama.“

Posebno se osvrće na modernu vojnu tehnologiju i ulogu dronova. „Dronovi su relativno nova pojava u savremenom ratovanju i predstavljaju veliki izazov jer su jeftini, a odbrana od njih izuzetno skupa. Međutim, cijena nije ključna – važno je šta se tim sredstvima štiti, a to su često ljudski životi.“

Na kraju, Mandić zaključuje da su savremene vojske, poput izraelske, primjer visoko razvijenih i efikasnih sistema. „Izraelska vojska danas predstavlja jedan od najorganiziranijih i najmodernijih vojnih sistema u svijetu. Bez obzira na političke stavove, njihova vojna struktura i sposobnosti su na vrhunskom nivou i to je činjenica koju treba objektivno sagledati.“

Lisica: Ako SAD ili Izrael gađaju iransku naftu, slijedi totalni haos i eskalacija bez kraja

Komentarišući izjavu francuskog predsjednika Emmanuela Macrona o jačanju nuklearnog arsenala i poruci da „da bismo bili slobodni, moraju nas se plašiti“, Admir Lisica, historičar i geopolitički analitičar, ističe da takva retorika odražava realnost savremenih međunarodnih odnosa.

„Izgleda da se Iran sada vodi tom doktrinom da treba pokazati svoju snagu i zbog toga su, po nekoj logici, krenuli u obračun sa svima onima koje smatraju opasnošću u ovom trenutku.“

Osvrćući se na ulogu Sjedinjenih Američkih Država, Lisica smatra da je poruka Washingtona jasna. „Sjedinjene Američke Države su krenule bez skrupula i pokazale liderima iz islamskih zemalja, koji su dočekivali Donalda Trumpa, da nema previše respekta prema njima. Nalazimo se u mjesecu Ramazanu i koliko je sada loše ljudima u Iranu, loše je i u Kataru i Saudijskoj Arabiji.“

Dodatno je prokomentarisao Macronovu izjavu i posljedice takve retorike i djelovanja: „Kada jedan lider, poput Macrona, kaže da treba pojačati nuklearno naoružanje, to nam govori da ovaj sukob može ići u nedogled.“

Lisica smatra da Iran trenutno procjenjuje da nema mnogo prostora za uzmak. „Iran je naglasio da će oni odlučivati koliko će trajati ovaj sukob jer sada nemaju šta izgubiti. Previše su već izgubili i ugroženi su.“

Posebno zabrinjava mogućnost šire eskalacije kroz energetski sektor i Hormuški moreuz. „Ukoliko Sjedinjene Američke Države ili Izrael budu gađali iransku naftu, onda to ide u nedogled. Iran će sigurno gađati naftu svojih susjeda i to može dovesti do velike eskalacije, totalnog haosa – kako u kontekstu ratnih sukoba, tako i u kontekstu rasta cijena i napetosti u drugim regijama.“

Ipak, ističe da diplomatski kanali nisu u potpunosti zatvoreni. „Diplomatija, i iza zatvorenih vrata i bez medijske pompe, trenutno radi. I u najtežim trenucima prethodnog rata postojale su određene diplomatske aktivnosti.“

Govoreći o nastupima američkog predsjednika Donald Trump, Lisica primjećuje promjenu tona. „Donald Trump ne djeluje razdragano i veselo kao kada potcjenjuje protivnike. Poprilično je oprezan u izjavama. Iako govori u pobjedničkom maniru, ne potcjenjuje toliko protivnika, ali je jasan da ima veliku nadmoć.“

federalna.ba