Kamberović: Sačuvali smo državu formalno, ali smo daleko od ideala iz 1992.

U susret Danu nezavisnosti Bosne i Hercegovine pitamo: da li slavimo ili se preispitujemo? U kakvom političkom i društvenom ozračju dočekujemo jedan od najvažnijih istorijskih datuma? Je li nezavisnost završen proces ili trajna borba? Možemo li nadjačati retorike podjela i strahova i konačno kompas usmjeriti ka zajedničkoj budućnosti, stabilnosti i prosperitetu? Koliko je dalek put od nezavisne i suverene do države Evropske unije? Gosti emisije Plenum su Husnija Kamberović, Elmir Sadiković i Dragan Markovina.

Kamberović: Referendum 1992. bio je ispravna odluka, rat je prekinuo razvoj države

Povodom obilježavanja Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, profesor na Odsjeku za historiju na Filozofskom fakultetu UNSA Husnija Kamberović dao je opširnu retrospektivu puta od referenduma 1992. godine do današnjeg trenutka, ocjenjujući da je tadašnja odluka bila ispravna, ali da je rat prekinuo šansu za stabilan razvoj države.

Govoreći o samom značaju 1. marta, Kamberović ističe da u javnom prostoru često postoji tendencija da se svaki važan datum proglašava “najvažnijim”, ali naglašava da je referendum o nezavisnosti imao posebnu težinu. 

“Krenuo bih od ove konstatacije, jer je to jedan od najvažnijih datuma u našoj historiji”, kazao je Kamberović, dodajući: “Imamo tako neki običaj da kad god nešto obilježavamo, onda je to za nas najvažniji ili jedan od najvažnijih događaja.” Ipak, naglašava: “Ali je nesporno važno to što je učinjeno od 1992. godine.”

Kamberović podsjeća da se i danas vode rasprave o tome da li je referendum mogao biti organiziran ranije ili kasnije, ali smatra da je u tadašnjem kontekstu to bila jedina realna opcija. “Organizacija referenduma, odluka da se ide na put građane nezavisne države. Mislim da je ta odluka u tom kontekstu kakav je tad bio, bila ispravna”, ističe on.

Svjestan je, kaže, da postoje različita tumačenja. “Mnogi će danas to i sa jedne i sa druge i sa treće strane dovoditi u pitanje. Neki će reći, možda smo trebali malo još sačekati. Neki kažu, ne, možda smo trebali krenuti ranije.”

Međutim, zaključuje: “Ako to promatramo u tom historijskom kontekstu, Bosna i Hercegovina u to vrijeme nije imala drugoga rješenja, osim organizirati referendum.”

Dodaje i da su međunarodne okolnosti igrale važnu ulogu. “Međunarodne okolnosti su bile takve. Međunarodna zajednica je to malo također ‘gurala’. Mislim da je ta odluka da se provjeri volja ljudi na referendumu bila ispravna.”

Prema njegovim riječima, najveća nesreća je što je ubrzo nakon referenduma izbio rat, čime je onemogućena stabilizacija novoformiranih institucija. “Mislim da je nesreća u tome da je ubrzo nakon toga došao rat, ili odmah nakon toga došao rat”, kaže Kamberović. Zbog toga, dodaje, “Bosna zapravo nije imala vremena da stabilizira svoje nove institucije, vlasti, nekako vlast nezavisne države”.

Smatra da je tada postojao i povoljan međunarodni ambijent. “Pogotovo u međunarodnim kontekstima, ambijent je bio povoljan za nas.” Zaključuje: “Samo da nije bilo rata i ja mislim da je Bosna i Hercegovina imala perspektive, imala puno bolje šanse nego što nam se čak i danas čini.”

Govoreći o današnjem trenutku, Kamberović ocjenjuje da je društvo duboko podijeljeno i udaljeno od ideala iz 1992. godine. “Gdje smo stigli? Stigli smo do toga da danas imamo prilično podijeljeno društvo”, navodi on. “Ono što smo mi kao većina građana 1992. godine se izjasnili danas teško možemo prepoznati.”

Ističe da je sačuvan formalni okvir državnosti, ali da je suštinski napredak izostao: “Uspjeli smo sačuvati u formalnom smislu neke međunarodne granice, to je u redu, ali i to vidimo koliko su one porozne, koliko je ta granica prilično slaba zapravo.”

Ipak, određeni elementi daju nadu: “Sačuvali smo neki međunarodni okvir, sačuvali smo međunarodno priznanje, sačuvali smo svoju stolicu u Ujedinjenim nacijama i to je ono što nam još uvijek daje neku nadu.” No, upozorava: “U mnogim drugim segmentima mi smo zapravo prilično podijeljeno društvo i daleko od onoga u šta smo vjerovali 1992.”

Kamberović smatra da su političke elite ključni faktor u održavanju podjela, posebno u izbornim godinama. “Nažalost, mi ćemo sada i u ovoj godini još više prisustvovati takvim scenama, toj retorici i tako dalje”, kaže on, dodajući: “Mislim da su političke elite te koje onda nekako nameću te narative.”

Istovremeno naglašava da među građanima postoji veća spremnost na saradnju nego što to politička scena pokazuje. “Među običnim ljudima postoji puno više neke spremnosti za suradnju”, ističe.

Ipak, upozorava da je potreban snažniji pritisak na političke elite. “Jedan ozbiljniji pritisak na ove političke elite bi morao postojati, upravo da bi se mogla zaštititi ova sloboda i neki demokratski odnosi među ljudima, jer političke elite to truju.”

Kako kaže, retorika koja dolazi iz političkog vrha često je zabrinjavajuća. “Kada vidimo kakve, kakve nevjerovatne retorike mi slušamo od naših političara, to je onda prosto nevjerovatno.”

Govoreći o pitanju neravnopravnosti, Kamberović naglašava da problem nije isključivo etničke prirode. “Ovdje imamo jako velike neravnopravnosti unutar vlastitih zajednica”, kaže on. “Nije ovdje u pitanju bilo da li su Srbi ili Hrvati, ili ne znam ko, ravnopravni.”

Ključno pitanje je, prema njegovim riječima, politička pripadnost. “Na čemu se gradi ta neravnopravnost? Na političkoj pripadnosti zapravo.”

U tom kontekstu zaključuje da budućnost Bosne i Hercegovine zavisi prije svega od unutrašnjih procesa i izgradnje pravednijeg društva. “Moramo prvo izgraditi društvo u kojem ćemo mi biti svi ravnopravni, u kojem će zakon jednako vrijediti za sve”, poručuje Kamberović. “To može otvoriti perspektive očuvanja BiH.”

Sadiković: Napredak postoji, ali sistem i politika koče razvoj države

Elmir Sadiković, profesor na Fakultetu političkih nauka, ističe da se proces izgradnje države ne može posmatrati kroz pojedinačne datume, već kroz dug historijski kontinuitet.

„Kada govorimo o državnosti, mi politolozi ne fokusiramo se samo na pojedinačne događaje, pa čak ni na važne datume poput 1. marta. Proces izgradnje države Bosne i Hercegovine treba gledati kroz širi historijski kontekst, koji se oslanja na temelje postavljene još u periodu ZAVNOBiH-a i kasniji razvoj unutar jugoslavenske države. Međunarodno priznanje predstavlja najviši stepen državnosti, ali pitanje kvaliteta države ostaje otvoreno.“

Naglašava da se kvalitet države mjeri standardom života građana i funkcionalnošću institucija. „Država je prije svega servis građana. Kvalitet državnosti ogleda se u tome kako ljudi žive, kakve su javne usluge i koliko je efikasan javni sektor. U tom segmentu moramo priznati da su zakazali svi nivoi vlasti – od lokalnih zajednica do državnih institucija.“

Ukazuje na složen politički sistem kao jedan od ključnih problema. „Bosna i Hercegovina ima izuzetno složen institucionalni dizajn sa velikim brojem nivoa vlasti i čak 13 vlada, što sistem čini skupim i teškim za upravljanje. Takav sistem zahtijeva vrhunsku političku koordinaciju i menadžerske sposobnosti, ali i političku volju koju često nemamo.“

Dodaje da problem nije samo u strukturi, već i u ljudima koji upravljaju institucijama. „Imamo ogroman broj ministara i funkcionera, ali kao društvo nemamo dovoljno kapaciteta da kvalitetno popunimo te pozicije. Političke stranke vode lošu kadrovsku politiku i fokusirane su na očuvanje vlastite moći, a ne na razvoj društva i institucija.“

Ipak, naglašava da je u odnosu na poslijeratni period ostvaren određeni napredak. „Ako se prisjetimo perioda nakon rata, vidjet ćemo da je ostvaren značajan iskorak u funkcionisanju institucija. Međutim, taj napredak nije dovoljan i potrebno je dodatno raditi na unapređenju sistema.“

Sadiković posebno ističe razliku između političkih i društvenih odnosa u Bosni i Hercegovini. „Naši svakodnevni društveni odnosi mnogo su bolji od političkih. Ljudi sarađuju, komuniciraju i žive zajedno bez većih problema, uprkos političkoj retorici koja često stvara tenzije. Da su društveni odnosi zaista loši kao što se to ponekad prikazuje u politici, mi bismo već imali ozbiljne sukobe.“

Naglašava i problem etnički strukturiranog političkog sistema. „Naš institucionalni sistem je izrazito etniciziran i nemamo nijednu istinski građansku političku funkciju koja bi integrirala sve građane. Čak su i institucije koje bi trebale predstavljati sve građane organizirane po etničkom principu, što u velikoj mjeri određuje političko ponašanje.“

Zaključuje da odgovornost za stanje u društvu nije samo na političarima. „Politički sistem i način na koji se koristi vlast refleksija su društva i njegovih očekivanja. Ne možemo svu odgovornost prebaciti na političke aktere – i građani snose dio odgovornosti za stanje u kojem se nalazimo. Promjene su moguće, ali zahtijevaju angažman svih nas.“

Markovina: Društvo je izgubilo zajedništvo, a građani vjeru u promjene

Dragan Markovina, istoričar i publicista, ističe da nas historija, uprkos brojnim iskustvima, nije dovoljno naučila ključnim lekcijama, što se danas jasno reflektira u društvu.

„Ako pogledamo savremene pojave, poput masovnih okupljanja na kojima se glorificiraju ekstremne ideologije, jasno je da historija mnoge nije naučila ništa. Neki su iz nje izvukli pouke, ali veliki dio društva nije, i to je suštinski problem s kojim se suočavamo.“

Naglašava da Bosna i Hercegovina formalno ima sve elemente državnosti, ali da suštinski više ne posjeduje ono što ju je nekada činilo zajednicom.

„Bosna i Hercegovina danas ima međunarodno priznanje, granice i mjesto u međunarodnim institucijama, ali je suštinski drugačija od one koja je zamišljena. Ono što je nekada činilo njenu srž – zajednički život, zajednička baština i osjećaj pripadnosti – danas je svedeno na male, gotovo nevidljive fragmente.“

Posebno upozorava na zapostavljanje ključnih državnih i kulturnih institucija. „Državne institucije kulture i javnog značaja godinama su zanemarene, od muzeja i biblioteka do javnog servisa. Nikada nije postojao masovni društveni pritisak da se te institucije zaštite i očuvaju, iako predstavljaju zajedničko naslijeđe svih građana.“

Markovina smatra da je osnovni problem u tome što društvo kao kohezivna cjelina više ne postoji. „Država je nadogradnja društva koje funkcioniše. Mi danas to društvo nemamo i to je ključni problem. Bez osjećaja zajedništva, država ostaje samo formalni okvir bez stvarne sadržine.“

Govoreći o izostanku građanskog aktivizma, ističe da razlog nije zadovoljstvo, već duboko ukorijenjeno beznađe. „Ne radi se o tome da je građanima dobro, nego o tome da su izgubili vjeru da promjene uopće mogu nastupiti. Ljudi su iscrpljeni ponavljanjem istih problema decenijama i jednostavno su odustali, uvjereni da njihov angažman neće donijeti rezultat.“

Dodaje da politički sistem dodatno produbljuje takvo stanje. „Daytonski ustavni okvir je stvorio sistem u kojem često ne postoje mehanizmi da se donesu odluke ili natjeraju politički akteri na odgovorno djelovanje. Ako neko blokira procese, sistem nema efikasan način da to prevaziđe.“

Markovina također ukazuje na problem nejednakosti među građanima. „U Bosni i Hercegovini ne postoji prostor gdje su svi građani potpuno ravnopravni. Ljudi se često ne osjećaju sigurno ili prihvaćeno izvan sredine u kojoj čine većinu, što dodatno narušava osjećaj zajedništva.“

Zaključuje da je postojeći model države u suprotnosti s njenim historijskim identitetom. „Stvorili smo sistem u kojem se sigurnost veže za etničku većinu na određenom prostoru, što je suprotno tradiciji zajedničkog života u Bosni i Hercegovini. To je duboko pogrešan model koji dugoročno onemogućava izgradnju stabilnog i funkcionalnog društva.“

federalna.ba