Puljić: Ovo je najveći američki grijeh poslije Drugog svjetskog rata

Deseti dan izraelsko-američkih napada na Iran - Bliski istok na ivici šireg sukoba. Napadi na energetska postrojenja, civilne žrtve i sudar velikih sila. Može li se novi vrhovni vođa Irana oduprijeti pritiscima Amerike i Izraela? Šta su danas legitimne mete, kolika je cijena mira i ima li još prostora za dijalog? Dok svijet raspravlja ko je počeo rat, sve je važnije pitanje ko će mu se priključiti. Koliko daleko je spremna ići Amerika i šta radi Evropa?

Gosti emisije Plenum bili su: Hajrudin Somun, Ivica Puljić i Augustin Palokaj.

Puljić: Trump ne želi ništa dobro Americi

Prema riječima dopisnika FTV-a iz SAD-a Ivice Puljića, američki mediji intenzivno izvještavaju o događajima, ali istovremeno postoji i manjak konkretnih informacija sa terena.

„CNN je jedina velika televizijska kuća koja ima svoju ekipu u Teheranu, što je vrlo značajno. Međutim, rekao bih da postoji i određena površnost – o svemu se govori opširno, ali nema toliko informacija kao u prethodnim ratovima na Bliskom istoku, prije svega u Iraku ili Afganistanu.“

Puljić smatra da je jedan od glavnih razloga za to nedostatak informacija koje dolaze iz zvaničnih američkih izvora. „Postoji manjak informacija, a mislim da je to zato što američka vojska i američka vlada ne žele objavljivati podatke koji bi mogli ići na štetu Sjedinjenih Država i Izraela.“

Govoreći o raspoloženju američke javnosti, Puljić naglašava da velik broj građana ne podržava trenutni pristup američke administracije ovom sukobu. „Ovdje vlada mišljenje da je ovo nepotreban rat i da većina Amerikanaca ne podržava ono što radi predsjednik Trump. Ljudi su svjesni da je iranski režim bio poguban za mlade Irance, za djevojke i mladiće, i da je prema američkim procjenama u protekla tri mjeseca ubijeno oko 35.000 mladih ljudi, što je zaista strašan zločin. Ali istovremeno ne vidim da ljudi podržavaju način na koji Amerika pokušava nešto promijeniti, jer takva politika često samo dodatno iritira ostatak svijeta.“

Komentarišući promjene u američkoj politici u odnosu na ranije administracije, Puljić smatra da je ključna razlika u načinu na koji funkcioniše današnja vlast. „Pete Hegseth, ministrica pravosuđa, direktor FBI-ja i mnogi ljudi oko Trumpa zapravo djeluju kao njegove marionete. On ih pomiče kao lutke i oni podržavaju sve što on želi, čak i kada to znači narušavanje ustava.“

Puljić ističe da dio američkih političara otvoreno upozorava na opasnost koju vidi u takvom načinu vođenja politike. „Mnogi opozicioni političari upozoravaju i Sjedinjene Američke Države i cijeli svijet na opasnost koja se zove Donald Trump. On ne želi ništa dobro Americi, on želi dobro sebi, svojim najbližim saveznicima i svojoj porodici.”

Iako kritikuje Trumpovu politiku, Puljić naglašava da ni druge političke opcije u SAD-u nisu bez odgovornosti. „Ne mislim da je Demokratska stranka neko idealno rješenje za Sjedinjene Američke Države. I oni imaju svoje velike grijehe. Ali ovo što radi Trump smatram jednim od najvećih američkih grijeha nakon Drugog svjetskog rata.“

U razgovoru se osvrnuo i na međunarodni kontekst sukoba, posebno na ulogu Rusije i Kine. „Mislim da je pomoć Rusije i Kine Iranu apsolutno praktična. Kina dobija naftu iz Irana, dok Rusija pomaže obavještajnim informacijama. Iran dobija podatke i iz Moskve i iz Pekinga, i to zapravo nije nikakva tajna.“

Osvrnuo se i na mogućnost daljeg širenja sukoba, posebno u slučaju direktnog američkog vojnog angažmana. „U pripremi je jedna postrojba specijalaca u Sjevernoj Karolini, u velikoj vojnoj bazi Fort Bragg. To su jedinice koje su spremne djelovati ako bude potrebno, prije svega radi zaštite naftnih postrojenja u Iranu. Ako američki vojnici zaista dođu na iransko tlo, tada možemo govoriti o stvarnoj opasnosti od daljeg i mnogo šireg sukoba.“

Somun: Napadi na Iran učvrstili su režim – Trump nije ostvario ciljeve

Novinar i bivši diplomata Hajrudin Somun smatra da aktuelni sukob oko Irana ima daleko složeniju pozadinu nego što se često predstavlja u javnosti. Prema njegovim riječima, napadi nisu usmjereni na civilne ciljeve, već prvenstveno na vojne objekte, dok je među stanovništvom prisutan snažan osjećaj straha i neizvjesnosti.

Somun navodi da je situaciju u Iranu pratio kroz direktan kontakt s ljudima koji tamo žive. „Maločas sam razgovarao s jednim prijateljem Irancem s kojim se gotovo svakodnevno čujem. Pitao sam ga kako mu je sestra u Teheranu i rekao mi je da su dobro – ljudi izlaze u radnje, kupuju i pokušavaju normalno živjeti.“

Ističe da se napadi uglavnom usmjeravaju na vojne ciljeve. „Ne gađaju se veliki stambeni blokovi, nego kasarne i vojni ciljevi. Naravno, ko živi blizu takvih objekata izložen je većem riziku, ali među ljudima vlada veliki strah.“

Dodaje da su u nekim gradovima posljedice ipak vidljivije. „Prijatelj mi je rekao da mu sestra živi u Isfahanu, koji je bliže vojnim objektima, i da je tamo bilo više štete nakon eksplozija.“

Posebno ga je, kaže, pogodila vijest o oštećenju kulturnih znamenitosti. „Jedna eksplozija dogodila se blizu čuvenog trga u Isfahanu, a oštećena su i stakla na poznatoj palači Čehel Sotun. Čak su i murali na zidovima djelimično oštećeni.“

Somun naglašava da ti murali imaju veliku historijsku vrijednost. „To su slike nastale u 17. vijeku, kada su iranski vladari pozivali venecijanske slikare da podučavaju njihove umjetnike. To su prava umjetnička čuda koja se i danas mogu vidjeti u Iranu.“

U tom kontekstu povlači i historijsku paralelu između Irana i nekih zemalja regiona Perzijskog zaljeva. „U isto vrijeme kada su u Iranu nastajala ta umjetnička djela, u dijelovima Arabijskog poluotoka postojali su pokreti koji su zabranjivali knjige i čak naređivali njihovo spaljivanje.“

Govoreći o samom sukobu, Somun smatra da Iran nije napadao države regiona, nego američke vojne ciljeve. „Iran nije napao te zemlje, nego instalacije i baze iz kojih polijeću američki avioni. Za iransko rukovodstvo Sjedinjene Američke Države su glavni protivnik u ovom sukobu.“

Komentirajući političku situaciju u Iranu i novog vrhovnog vođu Mojtaba Khamenei, Somun kaže da se o njemu relativno malo zna. „O njemu se zna vrlo malo. Kao i njegov otac ranije, nije imao klasično vjersko obrazovanje za tako visoku funkciju, ali je brzo proglašen ajatolahom.“

Prema njegovom mišljenju, takav razvoj događaja pokazuje promjenu karaktera političkog sistema u Iranu. „To pokazuje da je sistem danas više politički autoritaran nego striktno vjerski. Političke karakteristike postaju važnije od vjerskih.“

Somun smatra da veliki dio iranskog društva nije bio zadovoljan tim izborom. „Vjerujem da mnogi Iranci, možda čak i većina, ne bi voljeli da je on izabran. Radije bi vidjeli nekog umjerenijeg ili reformističkog vođu.“

Uprkos tome, tvrdi da su napadi izvana zapravo ojačali postojeći režim. „U historiji se često dešava da vanjski pritisak učvrsti vlast koja je već na vlasti. Upravo se to sada događa u Iranu.“

Dodaje da američka strategija nije ostvarila planirane ciljeve. „Jedan od ciljeva bio je rušenje režima, ali to se nije dogodilo. Drugi cilj bio je uništavanje nuklearnih postrojenja i skladišta obogaćenog urana, a ni to nije postignuto.“

Prema njegovom mišljenju, sukob je mogao biti izbjegnut diplomatskim putem. „Postojali su prijedlozi da se obogaćeni uran premjesti u druge zemlje, poput Rusije ili Kine, i da se napravi sporazum koji bi spriječio eskalaciju.“

Somun smatra da će politički lideri pokušati sukob predstaviti kao pobjedu bez obzira na stvarni ishod. „Donald Trump nikada neće priznati poraz. Potreban mu je barem simboličan rezultat kako bi mogao reći da je pobijedio.“

Na kraju upozorava da je medijska slika sukoba često jednostrana. „Čitav svijet stalno sluša samo izjave američkih i izraelskih lidera. Trebalo bi više slušati i Irance, kao i kritičare takve politike u samim Sjedinjenim Američkim Državama.“

Palokaj: Evropska unija pokazuje nemoć – u krizama ostaje platiša, a ne politički igrač

Dopisnik Jutarnjeg lista iz Bruxellesa Augustin Palokaj ocjenjuje da je aktuelna kriza na Bliskom istoku još jednom pokazala ograničenu političku moć Evropske unije u međunarodnim sukobima. Prema njegovim riječima, različiti stavovi država članica otežavaju donošenje zajedničkih odluka, zbog čega Unija najčešće reagira samo općim pozivima na mir i suzdržanost.

Palokaj ističe da među članicama EU postoje duboke razlike u pristupu krizi. „Evropska unija i u ovoj krizi pokazuje svoju nemoć. Imamo 27 država članica EU i 32 države članice NATO koje imaju različite stavove gotovo o svim ključnim pitanjima.“

Dodaje da se neslaganja kreću od pravnih do političkih procjena samog sukoba. „Razlike postoje već od toga da li je rat opravdan i da li je u skladu s međunarodnim pravom, pa do toga treba li se uopće uključiti i na koji način.“

Prema njegovim riječima, EU je i ranije pokazivala slične slabosti u kriznim situacijama. „Ovo nije prva kriza u kojoj Evropska unija pokazuje svoju nemoć, a s druge strane upravo Evropa često snosi najveće posljedice.“

U ovom trenutku, kaže, prioriteti evropskih institucija su prije svega sigurnosni i ekonomski. „Glavna briga Evropske unije sada je kako izvući s Bliskog istoka ljude koji rade za institucije EU, ali i evropske građane.“

Drugi veliki problem je rast cijena energenata. „Cijene goriva već su naglo porasle – u Belgiji su povećane za skoro 30 posto, dok je cijena plina porasla i više od 100 posto.“

Zbog toga evropske vlasti pokušavaju spriječiti dodatni rast inflacije. „Velika briga je kako spriječiti da to povećanje cijena dodatno pogura inflaciju u Evropi.“

Palokaj naglašava da je i dalje teško postići jedinstven stav unutar EU. „Minimum oko kojeg se države članice mogu složiti obično je neka nedorečena izjava u kojoj se poziva na mir i suzdržanost.“

Kao primjer navodi različite reakcije pojedinih država. „Imamo Španiju koja kritizira napade i ne želi učestvovati u vojnim operacijama, smatrajući da se radi o kršenju međunarodnog prava.“

S druge strane, postoje i države koje podržavaju takve akcije. „Imamo i Njemačku, najutjecajniju članicu EU, koja podržava napade i smatra da bi oni mogli dovesti do pada režima u Iranu.“

Evropa se, dodaje, priprema i za moguće humanitarne posljedice sukoba. „Postoji bojazan da bi kriza mogla pokrenuti novi izbjeglički val s Bliskog istoka prema Evropi, a to je scenario koji evropske države žele izbjeći.“

Prema njegovom mišljenju, EU nema značajan politički utjecaj na glavne aktere sukoba. „Evropska unija priznaje da ne može utjecati ni na Izrael, ni na Sjedinjene Američke Države, a još manje na Iran.“ 

Zbog toga Unija često ostaje ograničena na humanitarnu pomoć. „Evropska unija uvijek želi biti ‘player’, a ne ‘payer’, ali u ovakvim krizama ostaje uglavnom platiša – ona koja daje humanitarnu pomoć, ali nema političku snagu da odlučuje.“

Govoreći o ulozi Sjedinjenih Američkih Država, Palokaj ističe specifičan politički stil američkog predsjednika Donalda Trumpa. „Trump danas može reći jedno, a sutra nešto potpuno drugo. On politici pristupa kao trgovac koji želi postići dogovor.“

Takav pristup, smatra, može biti problematičan u međunarodnim odnosima. „Politika nije uvijek trgovina u kojoj neko dobije više, a neko manje. Takav pristup može biti opasan u ovako složenim krizama.“

Palokaj dodaje da dio evropskih političara zbog toga ne želi automatski stati uz američku strategiju. „Mnogi u Evropi imaju razumijevanja za izraelske napade, jer je iranska vlast godinama podržavala napade na Izrael, ali su skeptični prema direktnom uključivanju Sjedinjenih Država.“

Govoreći o mogućem ishodu sukoba, Palokaj smatra da vojni udari sami po sebi ne mogu srušiti vlast u Iranu. „Historija pokazuje da se režimi rijetko ruše samo vojnim napadima izvana. To prije svega zavisi od samih Iranaca.“

Dodaje da Iran ima specifične društvene i političke karakteristike. „Iran je ogromna država s posebnom kulturom i snažnim osjećajem nacionalnog identiteta. Ljudi tamo ne vole da im se nešto nameće izvana.“

Ipak, podsjeća da postoji i snažna iranska dijaspora koja želi političke promjene. „Milioni Iranaca žive u inostranstvu, u Evropi i Sjedinjenim Državama, i mnogi od njih žele drugačiji Iran.“

Na kraju zaključuje da bi pregovori ipak mogli biti jedini izlaz iz krize. „Trump vjeruje da će vojnim pritiskom oslabiti Iran i natjerati ga da prihvati njegove uslove. Moguće je da se to dogodi, ali pitanje je kolika će cijena biti plaćena prije nego što dođe do pregovora.“

federalna.ba