Lazović: 9. januar je politički rekvizit vlasti u RS-u, a ne datum koji može ujediniti građane

Deveti januar - još jedna parada neustavnosti, ali i mnogo više od toga. U jednom danu slavit će se dva stoljeća star projekt i realizacija presuđenih i nepresuđenih genocidnih namjera, planova i projekata. Gosti vanrednog izdanja emisije Plenum bili su Edina Bećirević, Miro Lazović i Dragan Markovina.

Lazović: Insistiranje na 9. januaru dio je stalne politike konfrontacije

Bivši predsjednik Skupštine RBiH Miro Lazović ocijenio je da 9. januar, kao dan Republike Srpske, danas nema ulogu simbola koji može povezivati građane, već da služi kao politički alat aktuelne vlasti u ovom entitetu, prije svega Milorada Dodika.

„Ne bih rekao da je za Republiku Srpsku postao neki rekvizit kao cjelinu, kao taj entitet, već je postao rekvizit za političare u Republici Srpskoj, prije svega za aktivnu vlast koju je Dodik promovirao ovih zadnjih 10–15 godina“, kazao je Lazović.

Podsjetio je da su, prema njegovim riječima, potezi vlasti u RS-u godinama usmjereni protiv državnih institucija.

„Sve poteze koje on povlači u posljednjih 10–15 godina bili su usmjereni protiv institucija države BiH, negiranje odluka Ustavnog suda, tako da i ovaj 9. januar je datum koji je u dva navrata od strane Ustavnog suda proglašen neustavnim, nezakonitim“, rekao je Lazović.

Prema njegovoj ocjeni, insistiranje na obilježavanju 9. januara dio je stalne politike konfrontacije.

„On u skladu sa svojim nekim i psihološkim i političkim vizijama, ciljevima, gura taj datum na neki način stalno u javni eter da bi se sukobio sa državom BiH“, naveo je.

Lazović smatra da je ključni problem u tome što vlasti RS-a politiku vode kao igru nulte sume.

„Glavni problem u tom je što vlasti Republike Srpske do sada, u zadnjih 15-ak godina, su vodili politiku kao igru na način da nema za njih dobitka ako država BiH ne izgubi“, istakao je.

Govoreći o simbolici samog datuma, Lazović je naglasio da 9. januar ne može biti prihvaćen na nivou cijele države.

„9. januar prema meni ne može biti datum koji može homogenizirati građane na cijelom prostoru BiH niti može biti datum koji može biti prihvaćan“, kazao je.

Podsjetio je i na historijski kontekst 9. januara 1992. godine.

„9. januar 1992. godine je promovirao Republiku Srpsku unutar BiH, ali na drugačijim konceptima nego što je sadašnja Republika Srpska“, rekao je, dodajući da je tada RS zamišljena „kao jedna federalna jedinica u sastavu savezne države Jugoslavije“.

Današnje insistiranje na tom datumu vidi kao pravni i politički problem.

„S pravnog aspekta je udar na Ustavni sud BiH, a s političkog aspekta je negiranje države BiH i stalno dizanje tih tenzija“, ocijenio je Lazović.

Kao alternativu, naveo je datum potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

„Republika Srpska ima pravo na svoj datum, dan, ali to ne može biti 9. januar. Prema meni trebali su prihvatiti datum 21. novembra 1995. godine kada je Republika Srpska u sastavu države BiH verificirana kao entitet“, kazao je.

Ideja Velike Srbije ni nakon više od jednog stoljeća ne prestaje biti politički i društveni problem u regionu. Govoreći o toj ideologiji kroz prizmu dokumentarnog filma, Lazović je podsjetio na njene razorne posljedice, posebno po Bosnu i Hercegovinu.

„Kao neko ko je bio akter tih devedesetih godina u Skupštini Republike BiH, veoma dobro znam šta je ta politika proizvela i koje su sve posljedice. Jer u vrtlogu raspada te bivše Jugoslavije, BiH je platila najveću cijenu, a zvanična politika SDS-a, koja je bila vođena iz Beograda, je pod krinkom očuvanja Jugoslavije ustvari pravila koncept Velike Srbije“, rekao je Lazović.

Prema njegovim riječima, taj projekat nije donio tragedije samo drugima, već i samom srpskom narodu.

„Taj koncept Velike Srbije, sada kada čovjek iskustveno, retrospektivno se osvrne, on je projekat koji je donio zla i drugima, ali je donio i srpskom narodu tegobe, hipoteke koje će ga dugo pratiti“, naglasio je Lazović, dodajući da taj projekat nije i neće biti ostvariv.

Bećirević: 9. januar simbolizira jedan ekskluzivni etnički homogeni koncept

“Mislim da uz 9. januar, prije kojeg je svakako provedena jedna akcija i naoružavanja i kriznih štabova, mislim i za svega saoizacija koja je provedena, reflektujući se na Hrvatsku. Dakle, 9. januar simbolizira jedan ekskluzivni etnički homogeni koncept. I oni koji zagovaraju da 9. januar bude dan Republike Srpske, oni kažu on je nastao kao politička volja srpskog naroda i tada je bio mir. Međutim, upitno je koliki je tada bio mir jer sve Haške presude pokazuju da je zapravo do 9. januara i kasnije, uz pomoć JNA, provedeno naoružavanje i pripreme za agresiju i kasnije genocid. Dakle, stvorene su pretpostavke za političko nasilje, etničko čišćenje i za genocid”, kazala je profesorica na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije.

Nadalje, profesorica je pojasnila zašto 9. januar ne može biti dan RS-a, pored toga što je neustavan na međunarodnoj sceni, Haškim presudama, “on stoji kao jedan simbol etničke homogenizacije koja je rezultirala genocidom”, navodi.

A šta ovaj datum znači Srbima u RS-u?

“Ne želim biti previše ambiciozna pa reći da znam šta to znači većini Srba u entitetu Republika Srpska, ali svi mi imamo prijatelje, kolege, poslovne saradnike sa kojima komuniciramo i ono što sam ja primijetila jeste da jedan dio njih osjeća izvjesnu nelagodu kada je u pitanju 9. januar”, pojašnjava profesorica, te navodi:

“Naravno, veliki broj građana u entitetu Republika Srpska poštuje i praznik i ponosni su na njega aparačici SNSD-a koji su pod uticajem velike propagande koja traje godinama, jer su godine propagande uložene da bi se od tog 9. januara napravio simbol. Međutim, uprkos tome postoji, meni se čini na osnovu nekih mojih komunikacija, istraživanja, nekih neformalnih off-the-record razgovora, da je veliki broj ljudi svjestan šta u međunarodnom prostoru znači taj 9. januar. Da on ide uz poricanje genocida, uz jednu isključivu nacionalističku politiku koja ne poštuje druge i drugačije i tako dalje.”

Veliki broj mladih danas putuje i školuje se u inostranstvu, navodi profesorica, gdje dolazi u kontakt s vjerodostojnim, nenacionalističkim izvorima informiranja, kao i s akademskim istraživanjima i literaturom. Zbog toga su svjesni i stigme koju su određene politike vremenom nametnule narodu u entitetu Republika Srpska.

Na pitanje, gdje su ti ljudi kada dođu izbori i trenutak odluke, Bećirović je istakla kako je teško ‘ići protiv zvaničnog diskursa’.

“Ja sam istraživala, recimo, genocid u Istočnoj Bosni i trudila sam se da nađem neke ljude koji su spašavali svoje komšije Bošnjake u Istočnoj Bosni i naišla sam na veliki broj tih ljudi. Međutim, s obzirom na zvanični diskurs u entitetu Republika Srpska i na institucionalizirano poricanje genocida, oni ne smiju u javnosti da izađu i da se predstave imenom i prezimenom. Tako da mi trebamo, ja bih rekla, pokazati malo više tolerancije i otvoriti malo više prostora za one koji misle drugačije. Mislim, da i mi trebamo da izađemo iz tog stereotipa da cijela Republika Srpska slavi 9. januar. Mislim, posebno stariji ljudi koji se sjećaju šta se desilo njihovim komšijama, Bošnjacima i Hrvatima”, zaključila je profesorica.

Govoreći o ‘narativu ugroženosti’ koji se propagira, te promjenama danas i ranije, profesorica je kazala kako je takav narativ fleksibilan i da je to razlog njegovog održavanja godinama.

“Oni su na osnovu neprijateljstva etničkog, drugog zapravo gradili taj narativ o ugroženosti. On stoji u ideji velike Srbije i bio je vrlo fleksibilan. Oni su uvijek u odnosu na geopolitičke okolnosti tražili neke druge načine: velika Srbija, srpski svijet, otvoreni Balkan. Mislim, ta ideja velike Srbije u kojoj stoji narativ o ugroženosti je zapravo vrlo fleksibilna. I zbog toga se zapravo tako jako dugo održava. Međutim, situacija sada i jeste drugačija. Jer taj narativ o ugroženosti funkcionira na drugačiji način zbog toga što je Srbija sama jako podjeljena, zato što je Republika Srpska jako podjeljena.”

Od 1995. ‘od pada Miloševića, pa na ovamo’, navodi profesorica, nisu postojale ‘ovako duboke’ podjele unutar srpskog naroda.

“Taj narativ o ugroženosti u toj propagandi režima i u Srbiji i u entitetu Republika Srpska, on se pomjera ka izdajnicima, ka studentima, opoziciji. I različito funkcionira, recimo, unutar Bosne i Hercegovine i unutar Srbije. Ovdje, recimo, s obzirom na koaliciju između HDZ-a i SNSD-a, vi možete, prateći režimske medije, vidjeti da se režim, ja ga još uvijek zovem Dodikov režim, da se ne osjeća ugroženim od bosanskih Hrvata, nego se opozicija zapravo vezuje za Bošnjake ili političko Sarajevo, kako ga oni to zovu. Regionalno i u Srbiji to je drugačije. Studenti i opozicija vezuju se  za sve one koji su u Vučićevom kosmosu, kakav god da je njegov kosmos. Tako da je taj narativ ugroženosti sad nekako fluidniji nego što je bio ranije”, obrazložila je profesorica.

Markovina: Insistiranje na 9. januaru je iskreno priznanje ideologije na kojoj je nastala Republika Srpska

Dragan Markovina, historičar i publicista, smatra da insistiranje vlasti Republike Srpske na obilježavanju 9. januara nije slučajno, već predstavlja otvoreno priznanje ideoloških temelja na kojima je ovaj entitet nastao, bez obzira na pravne ili političke posljedice koje takva praksa proizvodi.

„Ono što je zanimljivo kod ovog insistiranja na 9. januaru jeste to da, koliko god ta retorika bila antagonizirajuća i podizala tenzije, u njoj postoji određena doza iskrenosti. Autentičnost ideologije na kojoj je Republika Srpska nastala upravo je vezana za taj datum“, ističe Markovina.

Prema njegovim riječima, prihvatanje nekog drugog datuma kao dana Republike Srpske značilo bi prikrivanje stvarne političke i historijske realnosti, čak i ako bi to bilo pravno prihvatljivije.

„Kad bi oni prihvatili da obilježavaju 21. novembar, to bi bio falsifikat onoga što mi danas imamo. Formalno-pravno to bi možda bilo u redu, ali suštinski ne bi odgovaralo realnosti. Ovo što se sada slavi – to je to“, kaže on.

Govoreći o medijskom diskursu u Republici Srpskoj, Markovina upozorava da se u javnom prostoru sve otvorenije artikuliše ideja etničke isključivosti, koja često prolazi nezapaženo iako jasno ukazuje na dubinu problema.

„U jednom prilogu o kupovini stanova u Istočnom Sarajevu rečeno je: ‘Mi se stalno izmičemo, oni idu za nama.’ Ta jedna rečenica objašnjava sve. To je ideja koja se uopće ne krije – želja da se živi bez drugih“, naglašava.

Iako takve stavove, kako kaže, ne dijele svi Srbi, Markovina smatra da dugogodišnje političko, obrazovno i medijsko njegovanje ratnih trauma proizvodi društvo u kojem je otpor takvim idejama izrazito slab.

„Kada trideset godina odgajate ljude, i medijski i školski, na ratnim traumama, i kada trauma postane jedan od ključnih identitetskih faktora, jako je teško očekivati masovni otpor takvoj politici“, kaže on.

Markovina ističe da problem obilježavanja 9. januara nije samo u samom datumu, već u porukama koje se šalju tokom proslava, a koje imaju jasno secesionistički karakter.

„Kad god pogledate šta se tamo izgovara i pjeva, stalno se govori o ujedinjenju Srbije i Republike Srpske, o granici na Drini. Čak i da datum nije sporan, poruke su de facto secesionističke“, upozorava.

Komentarišući izjave Milorada Dodika, Markovina ocjenjuje da se više ne radi samo o zapaljivoj retorici, već o političkom djelovanju koje direktno ugrožava funkcionisanje države.

„Dodik je danas jasno rekao: ‘Promijenit ću metode, ali cilj ostaje isti.’ Pa kako funkcionirati u zemlji u kojoj imate takvu politiku? To više nije samo retorika, to je operativna politika“, kaže.

Prema njegovom mišljenju, opozicija u Republici Srpskoj ne nudi suštinsku alternativu kada je riječ o odnosu prema prošlosti i ključnim nacionalnim pitanjima. Iako vjeruje da bi opozicione stranke vjerovatno bile poštenije i manje korumpirane, smatra da je iluzorno očekivati drugačiji odnos prema prošlosti.

„Kada je riječ o 9. januaru i odnosu prema prošlosti, stvarne opozicije nema“, navodi Markovina.

Govoreći o evropskim integracijama, Markovina upozorava da srpska nacionalistička politika suštinski ne želi ulazak regiona u Evropsku uniju.

„Suštinska blokada je u tome što srpska nacionalistička politika ne želi da u Evropsku uniju uđu ni Srbija, ni Bosna i Hercegovina, a ni Crna Gora“, kaže on.

Na kraju, Markovina zaključuje da bez prihvatanja odgovornosti za zločine počinjene tokom ratova devedesetih nema stvarnog suočavanja s prošlošću niti mogućnosti za trajni mir.

„Užasno je teško prihvatiti da su u vaše ime počinjena takva zla, posebno u Bosni i Hercegovini. Ali bez tog prihvatanja nema suočavanja s prošlošću i nema kretanja naprijed“, zaključuje Markovina.

federalna.ba