Nihad Kreševljaković za FR: „Mladi ne kalkuliraju; to je vrijedno divljenja i pretpostavka za kreiranje drugačijeg svijeta"

Trideset prvo izdanje Modula memorije, programa Internacionalnog teatarskog festivala MESS, otvoreno je 2. aprila u Sarajevskoj vijećnici premijerom dokumentanog filma Nihada Kreševljakovića Sarajevsko proljeće koje traje. Film je pokušaj prikaza pogleda na naslijeđe opsade Sarajeva iz perspektive šest mladih Sarajki i Sarajlija, rođenih deset godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini. S Kreševljakovićem smo razgovarali o važnom pitanju: kako ratne i izbjegličke traume utječu na poslijeratnu generaciju. Gdje se zapravo arhiviraju sve trauma naših roditelja, porodica i nestaju li ikad iz našeg genskog koda? Jesu li – i kako – poslijeratne generacije, našavši se između interpretacije rata i interpretacije mira, izgubljene u prijevodu ili imaju jasnu sliku koja se referira prije svega na sadašnjost i budućnost? Koliko na fragmentiranost identiteta utječu, s jedne strane, narativi, tumačenja, mediji, manipulativni politički govori, odnosno različite verzije i perspektive rata iz '90-ih i, s druge strane, digitalna tehnologija, novi oblici komuniciranja, promišljanja, koji su zaista definirani globalizmom?

„Meni je zapravo bilo zanimljivo istražiti kakva je slika tog vremena u njima. Živimo u nekom klasičnom miru, ali smo uvijek pod nekim tenzijama, svako malo potegne se tema rata. Gotovo pola države neće ni da prizna da žive u Bosni i Hercegovini, sebe ubjeđuju da su neki drugi iz drugih zemalja. I to je stvarno konfuzno i nama, a kamoli mladim ljudima. Mislim da su u potpunosti svjesni suštinskih stvari i spremni za neke nove izazove u vremenima za koja mislim da ih mi puno manje razumijemo. Mislim da oni mnogo bolje osjete vrijeme u kojem živimo i zato moraju imati vlastiti prostor da se bave stvarima koje su stvari njihovog vremena. Ali ta generacija je najiskrenije odreagirala na ovo što se dogodilo u Palestini. Da nije njih bilo, mi bismo i danas o tome bojažljivo pričali, nešto kalkulirali, pokušavali biti politički korektni. Ta generacija, bez ogromnih znanja u smislu podataka, intuitivno je na bazi etičkih pretpostavki rekla 'Stani! Ne mogu se ubijati djeca, ne možeš ubijati medicinske radnike, ne možeš ubijati novinare.' Oni nemaju tu vrstu kalkulacije i to je ono za što mislim da je vrijedno divljenja. To se vidi u ovom filmu koji sam radio.“