Kreševljaković: Umjetnost protiv ravnodušnosti i kao odraz društvenih izazova

Pozorište je kao poligon propitivanja, razmišljanja, prostor komunikacije, suočavanja, hrabrosti i protesta ali i zabave i zajedništva građana. Jedno je od najvažnijih društvenih fenomena i važno mjesto kulturnog života. I s razlogom ima svoje svetkovine. A jedna od najstarijih u jugoistočnoj Evropi pokrenuta je prije 65 godina u Sarajevu - čuveni MESS. Novo izdanje je pred nama, počinje ove subote, a tim povodom u Art kvart razgovoru gostovao je direktor MESS-a Nihad Kreševljaković.

Ove godine je MESS slavi 65. izdanje - impresivna brojka! Koliko je vama važan taj kontinuitet i koliko je bilo izazovno očuvati MESS kroz različite društvene, političke i kulturne promjene od socijalističkog vremena do danas?

MESS ima u tom svom razvoju tri ključne faze. Naravno, prva je kada Jurislav Korjenić 1960. godine pokreće Festival i kada se ljudi osvijeste da se to događa 15 godina nakon Drugog svjetskog rata. Koliko je u tom trenutku moralo biti komplicirano da jedan entuzijasta ubijedi ljude o potrebi pokretanja avangardnog, provokativnog, potpuno drugačijeg, jedinstvenog festivala u tom trenutku. Druga faza je bila period opsade kada, kao fenomen umjetnosti u radikalnim uvjetima, nastavlja svoj rad i ostavlja vrlo važne tragove. I treća faza je 1997. kada Dino Mustafić u tom trenutku odlučuje da obnovi Festival i tada mu svi govore da je to nemoguća misija ali uspijeva to ponovo pokrenuti. Kada te tri faze spomenem, biti dijelom MESS-a i biti dijelom jedne takve historije je i izazov i čast.  

Postoji li nešto što povezuje taj prvi MESS i ovaj sadašnji, neka ideja koja je preživjela sve te promjene?

On je pokrenut sa idejom da propituje, da provocira. Bitan je alternativni karakter. Danas on jeste drugačiji, međutim pozorište ima neku vrstu alternativnosti. Ali zaista uvijek nastojimo da imamo i one predstave i reditelje koji su drugačiji, koji donose nešto novo.

Šta je umjetnički okvir ovogodišnjeg MESS-a? O čemu govori MESS 2025?

Općenita tema MESS-a se bavi pitanjem uloge umjetnosti u vremenu i svijetu u kojem živimo, s posebnim foksom na opasnost od ravnodušnosti svijeta. Ali, teme su različite, uz pitanja migracija, položaja žene, identiteta... Bit je da kroz različite teme publika pokuša pronaći svoju ljudskost u svemu tome. I upravo to pitanje naše individualne, a i kolektivne ravnodušnosti je ono u čemu će se ogledati sve predstave.

Da li je upravo to bila vodilja prema kojoj ste i birali predstave?

Nama biranje predstava ne zavisi isključivo od umjetničkih razloga, nekada i drugi faktori presuđuju. Ali s druge strane, uvijek nastojimo izvući stvari koje svojom ozbiljnošću i posvećenosti određenom problemu odgovaraju onome što je ta neka generalna tema festivala.

Kada govorimo o tim temama, koliko možemo reći da ovogodišnji MESS govori o čovjeku suočenom sa vlastitom egzistencijom?

Apsolutno! Manje-više, uvijek je teatar to. Najljepša strana teatra je to da je zapravo to živi kontakt. Tako da je teatar neka vrsta apela i poziva na sagledavanje vlastite ljudskosti. Mislim da će predstave na određen način imati tu vrstu jake komunikacije sa publikom.

Koliko je važan, evo kad govorimo o Koršunovasu koji je domaće ime na MESS-u, taj kontinuitet dolaska reditelja?

„Najdraže nam je uvijek bilo kada se neki reditelj pojavi na MESS-u još kao mlad čovjek, a onda se ispostavi da se nakon i 30 godina radi o reditelju kojeg je festival u tom trenutku prepoznao kao neko novo ime, neku novu pojavu u svijetu teatra. Slučaj Koršunovasa je specifičan s obzirom da se radi o reditelju koji je gotovo uvijek dobivao nagrade. Tako da je Koršunovas reditelj kojeg publika poznaje. Mislim da je lijepo i važno poznavati i kontinuitet tih velikih reditelja a kroz MESS imamo priliku pratiti njihove razvojne procese.

Kada pogledamo regionalni teatar, koliko je on društvena analiza i koliko je ukorijenjen u društveni kontekst danas?  

Mi vidimo i osjetimo da, recimo Srbija, se nalazi jedno vrlo problemačno trenutku. Sve zbog te jedne političke situacije, jednog radikalnog autoritarizma koji je na sceni i koji prepoznaje ulogu umjetnika i umjetnica kao problem. Mi smo uvjerenja da su umjetnici i umjetnice i etička kategorija, ne samo estetska i to govorimo iz našeg vlastnog iskustva. Ono što je meni zanimljivo jeste da su problemi u regiji gotovo isti.

Zanimljivo je da ćemo gledati predstave koje su rađene prema romanima Aleksandra Hemona, „Knjiga mojih života“ i „Svijet i sve u njemu“, koja je u produkciji SARTR-a, kao i „Blank“ Kokana Mladenovića, koji je rađen u Kamernom teatru 55. Koliko te predstave zaista pokazuju duh bosanskohercegovačkog teatra?

S obzirom na to da imamo program „Dramadžiluk“, počeo bih od toga da prvo pokazuju duh onoga što je stanje književnosti pa i dramskog teksta u našoj zemlji, a mogu reći da živimo u vjerovatno najkvalitetnijem vremenu kada je u pitanju bosanskohercegovačka književnost. Živimo u vrijeme izuzetnih autora i autorica, čije se prisustvo u društvu osjeti. Sigurno je to povezano sa ovom drugom temom da možda kvantitativno nemamo neki ogroman broj reditelja, ali da su ljudi koje imamo, poput Selme Spahić, u visokim standardima teatarske umjetnosti.

Spomenuli ste „Dramadžiluk“ programa MESS-a, koji će biti održan i ove godine. Koliki je on dao doprinos afirmaciji dramskih pisaca i povratku interesa za dramski tekst u pozorištu?

Mi smo prvo prepoznali potrebu da se ukaže na važnost dramskog teksta, jer vrlo često dramski pisac i dramski tekst ostanu u sjeni čitavog teatarskog događaja. Mi smo pokrenuli prije dvije godine taj program i ljudi su ga prepoznali kao zanimljiv. Oni koji nama rade scenske postavke toga su Tanja Miletić, Aleš Kurt, Saša Peševski. Bitno je da u takvom ambijentu i postavci se u prvi plan stavlja ono što je napisana riječ i gdje se otkriva važnost posvećenosti riječi koju reditelji pretvaraju u komunikaciju s publikom.

Selektor „Dramadžiluka“ Almir Imširević kaže da pozorište ne smije biti samo mjesto na kojem se postavljaju pitanja, već prostor u kojem treba očekivati čuda. Da li se slažete s tim koliko je danas teško vjerovati u tu čudesnost u teatru?

Čudesnost nije uvijek pozitivna slika. Ja sam vrlo začuđen svijetom. Meni je fascinantnije to da smo uspjeli ovaj svijet pretvoriti u prostor koji vas nekad više šokira nego nešto izgovoreno kroz fikciju. Ali sam siguran da teatar treba biti prostor koji otkriva svijet i koji nas podsjeća na važnost ne samo lijepog, već i ljudskog.

Predstava „Puls“ Ermina Brave koja unosi dimenziju inkluzivnosti i društvene osjetljivosti, što je jedna od linija tradicije MESS-a u formi teatra kao prostora za sve ljude. Kako vidite upravo taj inkluzivni teatar? Koliko je on prisutan kod nas kao i taj odnos umjetnosti i društvene odgovornosti?

Kod nas je inkluzivni teatar sastavni dio onoga što želimo da je dio naše misije. Mi smo se pokušavali baviti teatrom koji ukazuje na važnost inkluzivnosti. Također, ovaj program je iz programa „All Inclusive“ koji smo radili sa Goethe-Institutom. Ermin Bravo je prošle godine imao svoju predstavu a ovo je naša želja da izrazimo našu posvećenost tome. Kada prestane čak i diskriminacija tih ljudi, to će biti znak da živimo u jednom normalnijem vremenu i jednom normalnijem društvu te da smo napravili ozbiljan korak naprijed.

Koraci naprijed realiziraju se i kroz važan program „Mali MESS“. Ove godine ste posvećeni i tinejdžerima. Tu su teme o vršnjačkom nasilju koje zapravo zanemarujemo. Može li teatar da povezuje i da daje prostora mladima da budu ne samo publika, nego da budu i kreatori takvih predstava?

Moram reći da je sticajem okolnosti ove godine ispalo da su sve predstave primarno za tinejdžersku publiku. Ja bih izvojio predstavu „Ožiljci“ koja nam dolazi iz Bileće, gdje mladi ljudi govore o vlastim iskustvima. Teatar za tinejdžere je jedan od najdeficitarnijih oblika i vrlo težak oblik za bavljenje jer traži jedan vrlo precizan balans. Radi se o publici koju morate poznavati da biste mogli ostvariti komunikaciju sa njima a potrebom da tu vrstu populacije razumijete, pomažete sami sebi. Naša komunikacija sa njima je zapravo komunikacija sa budućnosti ovog i bilo kojeg drugog društva.

To jeste jedan odgoj publike o kojem dugo nismo ni razmišljali. Koliko je važno MESS-u da na taj način stvara novu publiku?

Ne postoje statistike, ali sam gotovo siguran da djeca koja nam odrastaju sa navikom odlazaka u pozorište su djeca koju nećete naći u crnim hronikama, ili ćete ih rijetko naći. To su prostori koji vas na najljepši mogući način uče komunikaciji, što mislim da je ne samo deficitarna stvar našeg društva, već i svijeta u kojem živimo. Mladi koji se nauče na teatar su budući ljudi koji će biti svjesni problema i izazova društva. 

Da li biste mogli reći da je MESS, ne samo kulturni, već politički, društveni i humanistički čin? Koliko je važna njegova misija u kreiranju slobode mišljenja i umjetničkog rizika?

Stopostotno. Ima onih koji raspravljaju o tom političkom aspektu. Ja sam ubijeđen da je, samo po sebi, to politički čin. Po odnosu prema teatru, možete ocijeniti u komu se stanju nalazi neka država.

Najavili ste i novi koncept Festivala. Šta možemo očekivati narednih godina?

Mi smo vrlo svjesni potrebe da se promijeni koncept iz dva razloga. Jedan razlog je što smo mi u više navrata radili osvježenja. Drugi je vrlo praktičan razlog, a to je da se moramo prilogoditi situaciji. Dakle, s jedne strane praktični razlozi, a sa druge želja da sačuvamo određenu originalnost. Mi ćemo nastojati i da odvojimo zasebne programe i da se fokusiramo na različite segmente teatarskog izražavanja i da u svakom od tih segmenata izaberemo ono što bi moglo biti najzanimljivije iz teatarske forme.

Kada biste morali birati jedan trenutak, predstavu, susret koji simbolizira MESS, koji bi to bio?

Trenutak u kojem sam shvatio jačinu pozorišta, to je bio period opsade. A u trajanju festivala svako od nas ima neke svoje favorite i neka iskustva. Bez obzira što smo imali neke spektakularne predstave koje su bile posebni događaji, zanimljivo je da su neke vrlo jednostavne predstave ostavile slike koje nosim sa sobom. I druga stvar je fenomen MESS publike koji je zanimljiv, jer ona zaista umije prepoznati dobre predstave.

federalna.ba