Legendarni Čobo za FTV: Selektor treba biti Musemić ili Osim

Posljednji put smo se susreli na Grbavici na snimanju dokumentarnog filma „Škija“, kada je legendarni bh. golman Slobodan Janjuš zajedno sa svojim saigračima iz šampionske generacije Željezničara, Branimirom Jelušićem i Enverom Hadžiabdićem, te tadašnjim generalnim sekretarom Zdenkom Jelićem, pričao o legendarnom Josipu Katalinskom i sezoni 1971/72.

„Sjajan film je napravila Federalna televizija. Bilo mi je izuzetno drago što sam bio dio te priče o našem Škiji, velikanu bh. fudbala. Gledao sao sa premijeru u Americi, 6. aprila na rođendan mom rodnom gradu. Žao mi je što prošle godine nisam mogao ponovo doći zbog ove pandemije, jer ja dva puta godišnje redovno dođem u moje Sarajevo“, kaže Janjuš koji će naredne dvije sedmice ostati u bh. prijestolnici, zatim otići do Zagreba da posjetiti svoju kćerku i unuku.

„Žao mi je što ovaj put nije u Sarajevu moja Suzan koja je imala neodložnih poslovnih obaveza, ali sigurno dolazimo zajedno u martu. Suzan puno voli Sarajevo i jedva čeka da dođemo zajedno. Meni inače najbrže prođe vrijeme kada sam u Sarajevu, ne znam gdje ću prije sa svojom dragom rajom.“ 

Čobo je zaista bio i ostao sarajevskoj raji ljubimac, bez obzira da li smo navijali za Želju ili Sarajevo, a branio je  i za Želju i za Sarajevo, svaka njegova priča počinje od rodne Grbavice, odakle je kao veliki golmanski talent, šezdesetih godina prošlog stoljeća i krenuo u fudbalski svijet.

„Na Grbavici sa odrastao, ponikao... Praktički, Grbavica je dio mene, dio moje raje... Sjećam se dobro tog lijepog vremena. S obzirom na to da sam bio gibak i da sam imao odličan odraz, ja sam se odmah opredijelio za golmana. Svi su bili zadivljeni mojim odbranama. Posebno paradama koje sam pravio po betonu. Bilo je tu i svakakvih ogrebotina, ali moja ljubav prema lopti je bila na prvom mjestu. Bio sam pravo leteće čudo od djeteta. U to vrijeme sam dobio nadimak Čobo. Inače, sa dvanaest godina sam otišao u Želju, odakle kreće moja sportska karijera."

U Željinoj šampionskoj generaciji, Čobo je branio na svim utakmicama na kojima je često znao biti ocijenjen s najvećom ocjenom – desetkom.

„To je bio san svakog igrača, da njegov tim bude prvak države. To je Želji uspjelo 1972. godine, kada sam bio standardna jedinica. Mislim da sam u bivšoj Jugoslaviji bio najmlađi golman, sa nepunih dvadeset godina branio na golu prvaka države. Bila je to sjajna generacija koju su zvali dinamit momcima. U toj sezoni sam branio na svim prvenstvenim utakmicama, dobivajući za svoje odbrane i desetke. Tadašnji novinari su me proglašavali, više puta,  golmanom mjeseca“.

Pored Željezničara, Čobo „ptica selica“ je branio nekoliko exjugoslavenskih klubova, pa i bordo boje gradskog rivala.

„Čudnovata je bila moja karijera. Puna lutanja. Jednostavno, pojedinci iz Želje bili su ljubomorni i ja se naljutim i odem sa Grbavice. Možda sam tu napravio veliku grešku, jer ne treba ići iz kluba gdje započneš karijeru. Jer, Željo nisu ljudi koji trenutno vode klub. Željo je publika, navijači... A ljudi u Želji su prolazni. Iz Želje sam otišao u Vojvodinu na noge reprezentativnom golmanu Ratku Svilaru. Svojim radom i branjenjem, ja sam ga potisnuo iz tima. Poslije Vojvodine sam otišao u Radnički iz Pirota, odakle sam se vratio u Sarajevo, ali ne na Grbavicu, nego na Koševo. Tu sam ostao četiri godine, pa sam otišao u Olimpiju iz Ljubljane, zatim u zagrebački Dinamo, pa u Sutjesku iz Nikšića. Na kraju sam se vratio u Želju. Znači, svaki američki film počinje i završava se sa istom scenom. Tako je bilo i u mojoj karijeri. Početak i kraj u Želji“.

U vječitim derbijima na golu Želje stajao 15, a na golu Sarajeva šest puta.

„Koliko se sjećam, kao golman Želje, četiri puta sam bio pobjednik i poražen, a sedam utakmica je završeno neriješenim rezultatom. U bordo dresu jednom sam slavio i tri puta smo bili poraženi, a dvije utakmice su završene bez pobjednika. Jedan vječiti derbi bih izdvojio, a to je kada sam branio za Sarajevo. Igrali smo na Grbavici, bio je rezultat 1:1. Za mene je to bilo veliko uzbuđenje pred prepunom Grbavicom, jer sam prvi put igrao protiv svog nekadašnjeg kluba. U 87. minuti desio se jedan žestok sudar između mene i Radeta Paprice. Obojica smo išli na loptu i u tom duelu ja sam se povrijedio i imao sam na dva mjesta prijelom noge. Ipak, i sa takvom slomljenom nogom vratio sam se na gol da branim. U jednom momentu kada sam se oslonio na tu slomljenu nogu, pao sam. Nisam mogao više ustati“.     

I pored virtuoznih odbrana, Slobodan Janjuš nije bio po ukusu tadašnjih selektora, a imao je i tu nesreću da su mu tada rivali i konkurenti bili i takve golmanske veličine, kao što su Enver Marić i Rizah Mešković.

„Ni danas mi to nije jasno. Najvjerovatnije neće biti dok sam živ. Jedina dva selektora koja su me zvala u to vrijeme bili su Vujadin Boškov i Ante Mladinić. U to vrijeme sam bio po ocjenama najbolji golan države. U svojoj karijeri imam petnaest desetki. To nema nijedan golman sa naših prostora."

Danas legendardni Čobo živi daleko od rodnog grada, na Floridi.

„Meni je žao što sam daleko od rodnog grada. Sarajevo je grad koji se voli“, rekao je na kraju za Federalnu televiziju Slobodan Čobo Janjuš.

federalna.ba/Muhamed Bikić