Kučuk: Kada se nesreća desi u našem gradu, pucaju temelji osjećaja sigurnosti

Psihologinja Emina Kučuk analizirala je reakcije javnosti nakon tragične tramvajske nesreće u Sarajevu, u kojoj je smrtno stradao 23-godišnji student, dok je 17-godišnja učenica zadobila teške povrede. Ističe da je tragedija izazvala snažnu kolektivnu reakciju zato što postoje elementi nepravde s kojim većina ljudi može da se identificira - da je tu i na tom mjestu mogao biti bilo ko te stoga što se u relativno kratkom periodu desio veći broj tragedija.

Psihologinja napominje da u psihologiji postoji koncept poznat kao hipoteza pravednog svijeta - ideja da ljudi imaju snažnu potrebu vjerovati da je svijet u suštini pravedan.

- Zato zaključuju da dobri ljudi zaslužuju dobre stvari, a loši ljudi loše stvari. To je ona nit koja drži svaki vid pobune uspravnim. Pa tako i sada. Problem nastaje kada zbog te potrebe ljudi počnu opravdavati nepravdu, npr. kriviti žrtvu, jer im je lakše da povjeruju da je osoba "sigurno nešto uradila, skrivila ili izazvala" nego da prihvate da se loše stvari mogu desiti i nedužnima. Publika često traži detalje koji će im potvrditi da je tragedija "objašnjiva". Ako pronađu neku "grešku" žrtve, osjećaju veću kontrolu nad vlastitim životom - kaže Kučuk.

Također, naglašava da je izuzetno važno voditi računa o tome da se ne donose osude prije nego što postoji jasna i utemeljena presuda. Naglašava kako bi društvo izgledalo znatno drugačije kada bi ljudi pokazali više strpljenja u svojim reakcijama te kada bi bili svjesniji vlastite subjektivnosti u procjenama drugih i različitih situacija.

Psihologinja pojašnjava da se, ne samo u slučaju ove tragedije, već uopće, uvijek uzdrmaju temelji osjećaja sigurnosti, aktiviraju se snažne emocije i razotkriva krhkost svakodnevnog života.

- Međutim, istovremeno se otvara prostor za kolektivno preispitivanje, empatiju i potencijalnu transformaciju društva. Upravo u tom rasponu između traume i solidarnosti oblikuje se kolektivna psihologija jednog društva nakon tragedije - kaže Kučuk.

Ona također ističe da tragedije u kojima strada mlada osoba, posebno kada se dogode u javnom prostoru i pod okolnostima koje potresu zajednicu, ostavljaju dubok trag na kolektivnu psihologiju jednog društva.

- Tragedija u kojoj je poginuo Erdoan nije samo pojedinačni gubitak jedne porodice, već događaj koji aktivira šire društvene procese kao što su tuga, bijes, strah, ali i solidarnost. Prije svega, ovakvi događaji pokreću fenomen kolektivne traume. Iako direktno pogođeni članovi porodice i bliski prijatelji proživljavaju najintenzivniju bol, šira zajednica razvija osjećaj zajedničkog gubitka. Ljudi se identificiraju sa žrtvom kroz dob, okolnosti, mjesto i počinju zamišljati "šta da je to bilo moje dijete, moj brat, moj prijatelj". Taj mehanizam empatijske identifikacije pojačava emocionalni intenzitet i dovodi do kolektivne tuge - objašnjava psihologinja.

Sagovornica je ukazala i na drugi važan aspekt, a to je narušavanje osjećaja sigurnosti, gdje grad kao simbol svakodnevnog života, mjesto škole, posla i druženja, odjednom postaje podsjetnik na ranjivost.

- Kada se tragedija desi u prostoru koji doživljavamo kao "naš", dolazi do pucanja iluzije kontrole. Psihološki, ljudi teže da svijet ima red i smisao (hipoteza pravednog svijeta), ali ovakvi događaji destabiliziraju to uvjerenje. Pojavljuju se pitanja: "Kako je ovo moguće?", "Ko je odgovoran?", "Može li se spriječiti?", i ta potreba za objašnjenjem često vodi ka traženju krivca ili sistemskih propusta - ističe.

Psihologinja se osvrnula i na ulogu hipoteze pravednog svijeta u reakcijama javnosti, naglašavajući da je treći element upravo medijska amplifikacija emocija. Ukazala je na činjenicu da se u digitalnom dobu informacije, fotografije i komentari šire izuzetno brzo, čime se produžava i pojačava emocionalna reakcija javnosti.

Po njenim riječima, društvene mreže često postaju prostor kolektivnog žalovanja, ali istovremeno i snažne polarizacije, gdje se tuga nerijetko isprepliće s bijesom, različitim teorijama i međusobnim optužbama.

- Time se formira narativ koji može dugoročno oblikovati percepciju sigurnosti i povjerenja u institucije. Međutim, tragedije ne proizvode samo destruktivne posljedice. One mogu aktivirati i kolektivnu solidarnost. Okupljanja, poruke podrške porodici, traženje pravde, sve su to rituali koji imaju važnu psihološku funkciju. Oni pomažu zajednici da simbolički obradi gubitak i reafirmira emocije brige, empatije i zajedništva. U tom smislu, društvo pokušava da iz haosa vrati osjećaj smisla. Dugoročno, način na koji zajednica interpretira i institucionalno odgovori na tragediju presudan je za kolektivno mentalno zdravlje. Ako se događaj doživi kao nepravda bez odgovora, može ostaviti trajni osjećaj ogorčenosti i nepovjerenja. Ako dovede do konstruktivnih promjena i otvorenog dijaloga, može postati tačka društvene refleksije i sazrijevanja - kaže Kučuk.

Komentirajući veliku podršku javnosti koju je dobio vozač tramvaja Adnan Kasapović, kao i podršku njegovih kolega, pozvala se na narodnu izreku koja kaže: "Baci nazad, da te dočeka naprijed".

- Teško je biti fin, ali nikad ne znaš kada će ti ono što "bacio" nazad iskupiti život. Simbol toga na neki način postao je čovjek kojeg kolege jednoglasno brane, dočekuju raširenih ruku i jasno poručuju da nije sam. I to je jedna od ostalih lekcija koja je glasna u ovoj situaciji i koju trebamo svi da zapamtimo. Potpuno suprotno od Makijavelističkog poimanja svijeta danas, za koji posebno pripisujemo mladima - da cilj ne bira sredstvo, ipak nam ovakve situacije pokažu da je itekako bitno raditi svoj posao odgovorno, pošteno i dosljedno - ističe.

Psihologinja naglašava da su mladi oduvijek bili najvažnija pokretačka snaga društvenih promjena te da upravo njihova energija, idealizam i osjećaj za pravdu predstavljaju najpotentniji potencijal svakog društva. Ističe da bi svaka zajednica trebalo ozbiljno da se zabrine onog trenutka kada kod mladih izostane prirodna potreba da propituju, mijenjaju i bore se protiv nepravde, jer to znači da slabi temelj budućih promjena.

U tom kontekstu, angažman mladih u protestima u Sarajevu vidi kao pokazatelj da među njima i dalje postoji snažna svijest, odgovornost i spremnost da aktivno učestvuju u oblikovanju društva.

- Mlade ljude treba ohrabriti da prave promjene, ali ih treba mentorisati i usmjeravati znanjem i mudrošću starijih generacija. Samo tada promjena može biti produktivna i plodonosna. Ponovo se vraćamo na to da ljudi, profesori, mentori, koji su tokom mladosti radili i učili kako treba i ostvarili svoje potencijale, imaju kapacitet da podrže mlade ljude, a ne da ih plaše i sputavaju - zaključila je Kučuk.

Fena/federalna.ba