Ispovijest glumice iz "Poltergeista": Kako je nastajao legendarni horor koji i danas izaziva jezu

Kada joj je agent prvi put rekao da postoji scenario za film pod nazivom Poltergeist, reakcija je bila kratka i jasna: „Je li to horor? Ne zanima me.“ No, sve se promijenilo onog trenutka kada je čula da film producira Steven Spielberg. „Odmah sam odlučila pročitati scenarij“, prisjeća se glumica. „Bio je to divan tekst, prepun snažnih ženskih likova – Diane, doktorice Lesh, vidovnjakinje Tangine. To me osvojilo na prvu.“

Tako je započelo snimanje filma koji će postati jedan od najpoznatijih horora svih vremena i koji je obilježio rane osamdesete. Iako je Spielberg bio često prisutan na setu, režiju je vodio Tobe Hooper, autor kultnog Teksaškog masakra motornom pilom. „Nikada nisam pogledala taj film“, priznaje glumica kroz smijeh. „Previše sam plašljiva za horor.“

Porodica koja djeluje stvarno – jer to i jeste

Kako bi glumačka postava izgledala kao prava porodica, mnogo se improviziralo. Kamere su često snimale dok su glumci spontano razgovarali i šalili se između scena. Craig T. Nelson, koji je tumačio njenog supruga, bio je bivši stand-up komičar i često je improvizirao replike. „U sceni gdje pušimo marihuanu u spavaćoj sobi, on je potpuno iz glave smislio onaj smiješni ‘before/after/before’ dijalog o svom stomaku.“

Najmlađa članica ekipe, Heather O’Rourke, koja je igrala Carol Anne, imala je samo pet godina, ali pokazivala je izuzetnu intuiciju. „Ako bih ja zaplakala u sceni, ona bi automatski zaplakala sa mnom. Bila je tako empatična i profesionalna, čak i kad bi se tresla od hladnoće dok smo bili prekriveni ljepljivom masom. Nikada se nije žalila – bila je pravi mali heroj.“

Filmska magija bez trikova: Stolice koje se same slažu

Jedna od najpoznatijih scena filma prikazuje trenutak kada se stolice u kuhinji same slažu u toranj na stolu – i sve to u jednom kadru. „Kamera me prati dok prelazim prostoriju, a kad se okrenem, stolice su već posložene. Taj efekat je postignut u stvarnom vremenu – tehničari su u nekoliko sekundi utrčali u kadar i zamijenili stolice predstavljenim tornjem. Zvuk je kasnije dodan jer je buka bila nevjerovatna.“

Još jedan nezaboravan trenutak bio je onaj kada lik Diane nevidljiva sila vuče po krevetu, zidu i plafonu. Scena je snimana na rotirajućem setu, sličnom onome koji je korišten u klasičnom mjuziklu Royal Wedding s Fredom Astaireom. „Kamerman Dennis bio je privezan za konstrukciju i morao se okretati zajedno sa mnom. Nakon nekoliko pokušaja, jadnik se zamalo onesvijestio – postalo mu je zlo od vrtoglavice.“

Pravi kosturi i lažna sigurnost

Jedna od najmračnijih činjenica o Poltergeistu jeste da su kosturi korišteni u sceni bazena bili pravi. „Saznala sam to tek kasnije od jednog člana ekipe. Bilo mi je zlo kad sam shvatila da nisam glumila s rekvizitima, nego s pravim kosturima.“ Ali tada je bila više zabrinuta za vlastiti život nego za scenski rekvizit: „Oko nas su bila svjetla i veliki ventilatori koji su stvarali efekt oluje. Bojala sam se da će neko svjetlo pasti u vodu i da ćemo svi biti sprženi. Spielberg je čak ušao u vodu do struka i rekao: ‘Ako te struja udari, udarit će i mene.’ To je, barem, bilo donekle ohrabrujuće.“

Skupi rekviziti i scena koja je šokirala publiku

Poseban izazov bila je scena u kojoj lik Martyja vidi kako mu se lice raspada u ogledalu. „Napravili su cijelu repliku mog gornjeg dijela tijela – lutku sa svim detaljima. Samo perika je koštala 10.000 dolara, što je tada bila ogromna svota.“ Trebao je to biti snimak iz jednog pokušaja, bez mogućnosti ponavljanja. „Nisam imala hrabrosti to izvesti. Kad sam rekla Stevenu, on se oduševio i sam uskočio – ruke koje u filmu trgaju lice zapravo su njegove! Samo je nosio moj prsten.“

Kasnije su snimali dodatne kadrove mog pravog lica, ali s novom frizurom i prostetikom punom lažne krvi. „Šminker je, nažalost, sve zalijepio na pogrešnu stranu jer je radio prema slici iz ogledala. Kad sam stigla na set, svi su prasnuli u smijeh.“

Granice cenzure i scene koje su nestale

U vrijeme kada je Poltergeist sniman, nije postojao PG-13 rejting. Film je u početku trebao dobiti oznaku „R“ zbog intenzivnih scena, ali je Spielberg uspio ublažiti ocjenu na „PG“. „Jedna scena u kojoj moj lik biva napadnut od ogromnog duha i prskan tečnošću iz eksplozivnih ampula – što su efektaši u šali zvali ‘duhovnom pljuvačkom’ – na kraju je potpuno izbačena. Ne zbog cenzure, već zato što je Spielberg smatrao da bi omela emotivni tok scene u kojoj Diane osjeća svoju kćer na drugoj strani svijeta duhova.“

Poltergeist nije bio samo jedan od najgledanijih filmova osamdesetih – bio je i debitantski film za mnoge članove ekipe, te dokaz da se horor može ispričati kroz emociju i porodične odnose, a ne samo kroz strah i efekte. „Radila sam rame uz rame s glumačkim veličinama poput Beatrice Straight, koju sam obožavala“, kaže glumica. „Ona je bila oličenje elegancije i dostojanstva, čak i kad je igrala naučnicu opsjednutu natprirodnim pojavama.“

Film je ostao trajan simbol kreativnosti, improvizacije i čiste strasti prema filmu – onakav kakav može nastati samo kada se u istu priču uključe vizija Stevena Spielberga, strast Tobea Hoopera i hrabrost ekipe koja je bila spremna sve pokušati, čak i ako to znači glumiti među pravim kosturima.

federalna.ba/The Guardian