„Kada vidite dim, bježite": Svjedočanstva Rohingya koji su preživjeli genocid
Upozorenje: Tekst sadrži svjedočanstva preživjelih o ratnim zločinima, seksualnom nasilju i stradanju civila tokom genocida nad Rohingyama u Mijanmaru.
Gotovo deceniju nakon što su bili prisiljeni pobjeći pred nasiljem u Mijanmaru, pripadnici naroda Rohingya, ohrabreni presudom Međunarodnog suda pravde o genocidu, ponovo svjedoče o stradanjima, gubitku najbližih i traumatičnom putu do sigurnosti u Bangladešu.
Dim je često bio znak za bijeg. Kada bi ga ugledali u daljini, pripadnici naroda Rohingya znali su da je susjedno selo napadnuto i da bi njihovo moglo biti sljedeće, opisuje Kaamil Ahmed za The Guardian.
Na drugim mjestima svjedočili su posljedicama nasilja u rijekama. Nakon što bi obavili kratke pogrebne obrede za stradale, nastavljali su bježati.
Ono što se događalo tokom bijega iz Mijanmara, na putovanju kroz šume, preko brda i rijeka, uz obilne monsunske kiše, predstavljalo je važan dio presude donesene ove sedmice u Hagu, kojom je Međunarodni sud pravde (ICJ) utvrdio da je Mijanmar počinio genocid nad Rohingyama.
Sud je zaključio da nije dovoljno govoriti samo o etničkom čišćenju, s obzirom na to da su vojnici ubijali i ljude koji su pokušavali pobjeći. Prema presudi, cilj Mijanmara bio je uništenje Rohingya kao naroda.
Više od 700.000 Rohingya izbjeglo u Bangladeš
Svjedočanstva o nasilju iz 2017. godine, organizovanim masovnim ubistvima, seksualnom nasilju i potpunom uništavanju sela stigla su zajedno s izbjeglicama u susjedni Bangladeš.
Njihov broj na kraju je premašio 700.000, a smjestili su se u području koje je postalo najveći izbjeglički kamp na svijetu.
Mjesecima su pristizali iz mjesta poput Tula Tolija, gdje su hiljade ljudi bile izložene masovnom nasilju. U drugim selima pripadnici sigurnosnih snaga zarobljavali su i ubijali muškarce.
Mnogi preživjeli uspjeli su pobjeći iz vlastitih sela, ali su se s novim nasiljem suočili i na mjestima na kojima su potražili sigurnost.
Gotovo deceniju kasnije, većina Rohingya koji su stigli 2017. godine i dalje živi u izbjegličkim kampovima, zajedno s onima koji su ondje boravili još od početka 1990-ih, nakon ranijih vojnih operacija i sve intenzivnijeg progona.
Presuda donesena u posebno teškom trenutku za izbjeglice
Presuda Međunarodnog suda pravde dolazi u posebno teškom trenutku za izbjeglice Rohingya.
Tokom ove godine stotine ljudi izgubile su život na moru pokušavajući pobjeći iz izbjegličkih kampova, dok su zemlje poput Malezije i Indije govorile o mogućnosti njihovog vraćanja u Mijanmar.
Aktivisti za prava Rohingya nadaju se da će presuda zaustaviti takve planove.
Izbjeglice i dalje žive u nesigurnim skloništima napravljenim od bambusa i cerada. Nije im dozvoljeno napuštati kampove, raditi niti se obrazovati.
U nastavku su svjedočanstva nekih Rohingya koji su 2017. godine stigli u Bangladeš nakon bijega iz Tula Tolija i okolnih područja.
Momtaz i Dildar Begum: Dvije sestre s gotovo identičnim iskustvima
Dok se Momtaz Begum prisjećala kako su pripadnici mijanmarskih snaga ubili njenog supruga i djecu te je seksualno zlostavljali pred jedinim preživjelim djetetom, u pozadini je sjedila žena koja je, činilo se, poznavala svaki detalj njene priče.
Razlog nije bio to što ju je ranije čula.
Dildar Begum, njena sestra, doživjela je gotovo isto nasilje u njihovom selu Tula Toli.
Sestre su mjesecima vjerovale da je ona druga mrtva, sve dok nisu saznale da su obje uspjele stići u Bangladeš i da žive u različitim dijelovima izbjegličkog kampa.
Svakoj je preživjela samo po jedna kćerka, a obje djevojčice imale su slične ožiljke na potiljku.
Anwara Begum: Treći bijeg iz Mijanmara
Anwara Begum već je dva puta ranije živjela kao izbjeglica u Bangladešu.
Prvi put 1978. godine, kada je bila dijete, a zatim početkom 1990-ih, kao mlada majka koja je tokom kišne sezone, provedene u trošnom šatoru, izgubila sina zbog respiratorne bolesti.
Kada je bila prisiljena vratiti se u Mijanmar, iako progon od kojeg je pobjegla nije prestao, Anwara je sebi obećala da nikada više neće postati izbjeglica.
Ipak, bila je prisiljena ponovo pobjeći kada je nasilje zahvatilo područje njenog sela.
Njen suprug najprije je pomagao u sahranjivanju stradalih, nakon čega su prikupili nešto stvari i krenuli prema zapadu, ka rijeci Naf, koja predstavlja granicu s Bangladešom.
Kako bi prešla granicu, Anwara je bangladeškom vlasniku čamca predala sve zlato koje je posjedovala, u vrijednosti od oko 200 američkih dolara.
Nur Alam: Četvrti put u izbjeglištvu
Ni starije osobe nisu bile pošteđene napada mijanmarske vojske.
Kao i mnoge druge, Nur Alama su tokom bijega u Bangladeš njegova djeca morala nositi na ramenima.
Njegov desetogodišnji unuk Mamoon držao ga je za ruku, a nakon dolaska u kamp ostali su nerazdvojni.
Za Alama je dolazak u Bangladeš bio četvrti put da je postao izbjeglica u toj zemlji.
Prvi put protjeran je iz Mijanmara, koji se do 1989. godine nazivao Burma, tokom vojnih operacija 1950-ih, kada Bangladeš još nije bio nezavisna država.
federalna.ba
Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.