Hebib: Atelje je specifično mjesto, ideje se rađaju dok ste unutra

U novom Art kvart razgovoru gost je slikar Adin Hebib. U intervjuu govori o svom likovnom razvoju, boji kao temelju njegovog umjetničkog jezika, Mostaru i Starom mostu, ciklusu aktova, odnosu prema umjetničkoj sceni u BiH, međunarodnim izložbama i inspiraciji koja ga nakon četiri decenije i dalje vodi kroz slikarstvo.

Atelje kao životni prostor i izvor inspiracije

Hebib ističe kako je atelje specifično mjesto.

„Ja već više od godinu dana živim u njemu. Tokom perioda kada slikate, nemoguće je stalno izlaziti. Kad se probudim, slike su iza mene i odmah vidim gdje sam i šta sam. Atelje je, plus ili minus, vrlo je važno biti unutra, jer nije dovoljno samo slikati; ideje se rađaju dok ste u prostoru. Tu su knjige, kasete, razna inspiracija. Televiziju rijetko gledam, osim kulturnih emisija.“

Likovni počeci i boje Mostara koje oblikuju umjetnika

Kako je izgledao Hebibov prvi susret sa slikarstvom? Šta je to pokazalo da će to biti jezik kojim će komunicirati sa svijetom kazao je:

„U osmom razredu osnovne škole moj nastavnik bio je Jusuf Nikšić, profesor na Akademiji u Sarajevu.  Ja nisam bio sarajevski dječak, stanovao sam u Šantićevoj 110, a on u Šantićevoj 108 – praktično susjedi. Mislim da su to moji prvi umjetnički počeci. Na času likovnog jezika profesor nam je dao zadatak da naslikamo ćup, mrtvu prirodu. Naslikao sam ćup i kao osmogodišnjak, u prvom razredu osnovne škole, dobio nagradu 'Djeca slikaju'. U Jugoslaviji je čak postojala poštanska marka s motivom ćupa. Profesor me je zbog toga zvao 'Divlji' – za njega sam bio Divlje dijete.“

Hebib je istakao da podnevlje opredjeljuje umjetnika.

„Kao što vrhunski kuhari kažu da tlo i zemlja određuju kvalitetu hrane, tako i boje i kolorit Mostara oblikuju umjetnički izraz. Rijetko koristim crnu boju; koristio sam je tokom rata kao podlogu za studije i aktove. Taj rad i utjecaj mojih profesora oblikovao je moj likovni rukopis.“

Izložbe, aktovi i ljubav kao pokretačka snaga umjetnosti

Govorio je i o izložbi “Tvoj moj grad” posvećenoj Starom mostu u Mostaru i tome koliko mu je ona bila izazovna. Mostar, ističe, gleda samo kao jedan.

„Velika čast je kad UNESCO stavi grad na listu. Ovu izložbu sam realizovao uz podršku Zlatka Lagumdžije i Bošnjačkog instituta. Mostar vidim kao jedno mjesto, a varijacije mog Mosta na platnu izražavaju moju ljubav i poštovanje. Nikada nisam slikao srušeni most – loše stvari treba zaboraviti, a ljepotu čuvati.“

Hebib je istakao da je najvažnije raditi ono što voliš.

„Aktivno radim s živim modelima i nikada nisam koristio pornografske časopise. To je moja filozofija: pokazati tijelo, formu i osjećaj, snagu žene, bez vulgarnosti. Imao sam velike probleme u Sarajevu, što moram naglasiti, jer sam 2014. godine napravio veliku izložbu u UNITIC-u, gdje je bilo oko 700 posjetitelja, i na kojoj sam izveo novi model Performance. Taj sam rad izvodio i u Ljubljani, Njemačkoj, Godisbergu, kao i u mnogim drugim gradovima – Tuzli, Dubrovniku. Nakon 10–15 godina, kada sam ponovo želio organizirati izložbu u Sarajevu, ljudi u toj instituciji rekli su mi da to ne mogu raditi jer bih, navodno, mogao izgubiti posao i da to nije prihvatljivo.“

Od Sarajeva do New Yorka

Hebib kaže kako je njegovo slikarstvo dobro prihvaćeno u Bosni i Hercegovini i inostranstvu.

„U Sarajevu imam grupu ljudi koja me poštuje. Dobro sam prihvaćen i u Podgorici, Puli, Sloveniji, Norveškoj, New Yorku, na Martiniku. Kritike su pozitivne, reakcija publike me uvijek oduševi.“

Hebib je istakao da ga nakon skoro pet decenija rada pokreće ljubav.

„Prvo prema umjetnosti, zatim prema djeci. Moje šestero djece su moj ponos i motivacija, oni su moje remek-djelo. Trenutno radim na novim ciklusima studija akta za američko tržište, a monografija koju dugo pripremam uskoro će biti objavljena.“

federalna.ba