Goran Mikulić: Plakao sam kad sam vidio da gore Momo i Uzeir

U prostoru između betona i knjiga, između gradilišta i arhiva sjećanja, smjestio se život Gorana Mikulića, građevinskog inženjera koji je decenijama kasnije postao jedan od najprepoznatljivijih izdavača u BiH i direktor izdavačke kuće Art Rabic.

U Art kvart razgovoru govorio je o Sarajevu, identitetu, ratnom iskustvu, izdavaštvu i opsesiji da se sačuva grad, kulturu i pamćenje.

Mikulićev pogled na Sarajevo oblikovan je još u djetinjstvu, u okruženju umjetnika i kulturnih radnika, ali i kroz kasniji profesionalni rad u građevini. Taj spoj, kako kaže, ostavio je trajnu vezu između njega i grada.

Jedan od ključnih projekata njegove građevinske karijere bili su UNIS-ovi soliteri, poznati kao „Momo i Uzeir“.

„Napravio sam tada najveći objekat u Jugoslaviji. UNIS-ove solitere koji se danas zovu Momo i Uzeir. To su zgrade koje su bile nevjerovatan građevinski poduhvat, radio sam na nečemu što je tada bilo tehnički i organizaciono ogroman izazov.“

Sarajevski neboderi „Momo i Uzeir“, završeni 1986. godine, postali su simbol modernog Sarajeva, a ime su dobili po kultnim likovima iz humorističke emisije Rudija Alvađa i Rejhana Demirdžića. Rad na tom projektu, kako opisuje, bio je i lično iskustvo ponosa:

„Tu je bio nevjerovatan broj radnika iz cijele Jugoslavije, raznih profila, i kad smo završili te zgrade, to je bilo jedno veliko oduševljenje, ogroman osjećaj da si nešto napravio što ostaje.“

Ali taj odnos prema vlastitom radu dobija sasvim drugačiju emociju godinama kasnije:

„Nije prošlo puno vremena kada sam vidio da gore te zgrade. I ja sam tada plakao. To nije bio samo objekat, to je bilo nešto što si gradio svojim rukama, i onda gledaš kako nestaje.“

"Nakon rata je bilo nemoguće baviti se građevinom"

Nakon rata, Mikulić očekuje da će se vratiti građevini, ali umjesto toga ulazi u sistem koji opisuje kao duboko kompromitovan.

„Nakon rata sam mislio da će obnova biti nešto čime ću se baviti građevinski. Međutim, vrlo brzo sam shvatio da je nemoguće baviti se građevinom jer je mafija izuzetno jaka, ne možete dobiti posao ako nekome nešto ne platite.“

Dodaje da mu je takav sistem bio neprihvatljiv:

„Ja ne volim plaćati nikome ko nije zaradio te pare. I u takvim uslovima jednostavno nisam mogao ostati u građevini. Da sam ostao u građevini, danas bih sigurno bio milioner. Ali to nije bio put koji sam mogao prihvatiti u tom trenutku.“

Taj prelomni period vodi ga u potpuno drugačiji svijet - izdavaštvo, koje u početku nije planirano, nego nastaje iz ratne improvizacije i slučajnosti.

Sarajevska Hagada kao jedan od najvećih izdavačkih izazova

Jedan od najznačajnijih projekata u njegovoj izdavačkoj karijeri postaje Sarajevska Hagada, koju pretvara u veliki faksimilni i kulturni projekt.

Odluka da se uopšte upusti u taj posao, kako kaže, došla je iz želje da se knjiga izvuče iz okvira muzeja i približi ljudima.

„Kad sam odlučio da radim Sarajevsku Hagadu, znao sam da to ne može biti polovičan posao. Htio sam da to bude urađeno sa najboljima. Angažovao sam fotografa, dizajnere i jednu od najboljih štamparija u Evropi. Ako nešto radim, onda mora biti ozbiljno.“

Hagada, međutim, nije bila samo izdavački projekt nego i kulturna misija:

„To je knjiga koja ima nevjerovatnu priču, skoro kao triler. Nije mi bilo dovoljno da ona stoji u muzeju i da se gleda nekoliko puta godišnje. Htio sam da ljudi mogu da je uzmu u ruke, da je vide, da je dožive.“

Projekt dobija i snažnu simboliku kroz broj primjeraka:

„Rekli su mi da se u takvim izdanjima obično radi 499 primjeraka. Onda mi je rečeno da postoji simbolika 613, i ja sam odmah rekao da radimo 613. Ako već radimo, radimo kako treba.“

Kasnije, kako kaže, Hagada dobija međunarodni život i putuje na velike izložbe:

„Prva tri primjerka otišla su direktno u Washington, na najveću svjetsku izložbu knjiga. Tamo je predstavljena i to je bio ogroman trenutak za cijeli projekat.“

Ali i taj veliki projekt ima svoju nepredvidivost:

„Kad sam se vratio, rekli su mi da su u jednom izdanju stranice bile ispreturane. Prvo sam bio šokiran, čak sam se i naljutio, ali kasnije se ispostavilo da upravo ta ‘greška’ čini te primjerke izuzetno vrijednim. Nuđeno mi je 10.000 dolara za tu knjigu.“

Sarajevo kao projekat života

Kroz izdavaštvo, Sarajevo postaje centralna tema njegovog rada.

Edicija „Sarajevo, moj grad“ pokušava da sačuva urbanu i kulturnu memoriju grada.

„Ne smijemo dozvoliti da naša djeca ne znaju gdje žive i šta ih okružuje. Pitao sam sina gdje je Arap mahala, nije znao šta je a to ne može tako biti. To je bila glavna ulica za ulaz u grad svojevremeno i odatle su dolazili karavani sa istoka i tako dalje. Tada sam shvatio da to mora biti zapisano.“

Za njega, Sarajevo nije samo geografija, nego slojevita priča:

„Želim da ostane zapisano kako je ovaj grad izgledao, kako se živjelo, ko su bili ljudi koji su ga gradili.“

federalna.ba