Da li je prirodna selekcija i evolucija gena za ljude stvar prošlosti
Naši daleki preci su se prilagođavali okolini, razmnožavali i umirali, a na svoje potomke prenosili sitne genske mutacije koje su se poslije stotinu hiljada godina izrodile u čovjeka kakvog danas poznajemo. Međutim, prema novom istraživanju, evolucija više nije striktno vezana za gene. Izgleda da naša kultura i društvo pokreću evoluciju brže nego što to čine genetske mutacije.
Prema ovom novom konceptu, evoluciji za prenos povoljnih osobina više nisu potrebne genetske mutacije. Za prednost u preživljavanju dovoljna su nam naučena ponašanja koja se prenose kroz kulturu.
Ova, takozvana, kulturna evolucija oblikuje sudbinu čovječanstva snažnije od prirodne selekcije, tvrde naučnici.
„Kada virus napadne neku vrstu, ona obično otpornost na njega stiče putem genetske evolucije“, kaže za portal Live science biolog Zack Wood sa Univerziteta u Maineu. Ovakve evolutivne promjene traju dugo, a tokom njih slabiji umiru, a samo oni koji prežive uspjevaju da prenesu svoje gene.
Ali danas uglavnom nema potrebe da se genetski prilagođavamo takvim prijetnjama. Umjesto toga, borimo se protiv virusa razvojem medicine, lijekova i vakcina, odnosno plodovima kulture našeg društva. Ti proizvodi nisu rezultat znanja i osobina jedne osobe, već počivaju na trudu mnogih ljudi koji su ih stvorili pomoću akumuliranih „mutacija“ znanja.
Na taj način razvojem vakcina ljudski rod povećava svoj kolektivni „imunitet“, objašnjava Tim Worring profesor socijal-ekoloških sistema na Univerziteta Maine.
A ponekad, kulturna evolucija dovodi i do genetske. „Klasični primjer je tolerancija na laktozu“, navodi profesor Worring. „Korištenje kravljeg mlijeka u ishrani počelo je kao kulturna navika koja je potom pokrenula (genetsku) evoluciju određene grupe ljudi“.
To je očigledan primjer kako su kulturne navike prethodile genetskim promjenama, a ne obrnuto.
Koncept kulturne evolucije krenuo je od samog oca evolucije – Charlesa Darwina. On je, naime, shvatao da bi se ponašanje moglo razvijati i prenositi na potomstvo baš kao i fizičke osobine, ali su naučnici njegovog vremena smatrali da su promjene u ponašanju isključivo nasljedne.
Na primjer, ukoliko je majka imala osobinu da nauči kćerku kako da priprema hranu, kćerka bi tu osobinu dobila naslijeđem. Zato bi, zauzvrat, njena kćerka imala više šanse da preživi i kao rezultat toga, ta osobina bi postala prisutnija u populaciji.
Woring i Wood u svojoj studiji koja je objavljena u časopisu Proceedings of the Royal Society B navode da je u nekom trenutku ljudskog postojanja, kultura počela da preuzima uzde evolucije od naše DNK, a sada nam društvene promjene omogućavaju da evoluiramo u pravcima u kojima nas samo biologija ne bi mogla odvesti.
Kultura nastaje u društvu, objašnjavaju naučnici, a ljudi u grupama međusobno razmjenjuju znanja, uče, oponašaju jedni druge. To ponašanje formirano u grupi omogućava ljudima da prenose usvojene oblike ponašanja naučene kroz krulturu mnogo brže nego što nam geni mogu prenijeti slične osobine potrebne za opstanak.
Pojedinac danas može da nauči vještine i da dođe do informacija od gotovo neograničenog broja ljudi za veoma kratko vrijeme, zauzvrat, on prenosi te informacije na druge ljude. Velike grupe pojedinaca rješavaju probleme mnogo brže od manjih, a takmičenje među grupama podstiče prilagođavanja koja tim grupama omogućavaju da prežive.
Nasuprot tome, ljudi nasljeđuju genetske informacije od samo dva roditelja i u svojim jajnim ćelijama ili spermatozoidima imaju relativno malo slučajnih mutacija kojima treba oko 20 godina da budu prenijete na nekolicinu njihovih potomaka. Radi se o mnogo sporijem tempu promjena, tvrde naučnici.
„O ovoj teoriji se već dugo razmišlja", napominje Paul Smaldino, vanredni profesor kognitivnih i informacionih nauka na Univerzitetu u Kaliforniji koji nije učestvovao u ovoj studiji. „Naučnici već dugo rade na tome da objasne kako evoluciona biologija komunicira sa kulturom“.
Istraživači sugerišu da je pojava ljudske kulture ključna evoluciona prekretnica.
„Njihov najvažniji argument je da je kultura sljedeće evoluciono prelazno stanje“, kaže profesor Smaldino za Live science. Od nastanka života, određene ključne faze su imale odlučujući uticaj na tempo i pravac evolucije.
Evolucija ćelija sa DNK bila je velika prekretnica, a onda kada su stigle veće ćelije sa organelama i složenim unutrašnjim strukturama, to je ponovo odredilo pravac promjena. Spajanje ćelija u biljke i životinje bila je još jedna velika promjena koja se odigrala u vodi, kao i evolucija pola, prelazak na život na kopnu i tako dalje.
Svaki od ovih događaja promijenio je način na koji je evolucija djelovala, i sada bi ljudi mogli biti usred još jedne evolutivne transformacije. Mi i dalje evoluiramo genetski, ali to više ne utiče u tolikoj mjeri na naš opstanak.
„Smatramo da su se ljudi, dugoročno gledajući, razvijali od pojedinačnih genetskih organizama do kulturnih društava koja djeluju kao nadorganizmi, slično kolonijama mrava i košnicama“, kaže profesor Worring.
federalna.ba/Live science