Broj prosjaka i beskućnika na mostarskim ulicama raste - problem bez rješenja

Ljeto i turistička sezona u Mostaru period je kada ovdje najviše na vidjelo dolaze brojni problemi s kojima se ovaj grad susreće. Pod tim se misli i na pojavu sve većeg broja beskućnika i prosjaka na ulicama. U Bosni i Hercegovini beskućnici nisu ni zakonski prepoznati kao socijalna kategorija ljudi te su najviše oslonjeni na pomoć humanitarnih organizacija.

Ulazi pred haustor, autobuski i željeznički peroni, ruševne zgrade samo su neke od lokacija na kojima ovih dana u Mostaru možemo sresti veliki broj beskućnika. Iako ih se po danu ne može zateći na tim lokacijama, velike količine smeća koje ostavljaju za sobom ukazuju na njihov boravak tu. I tako, osim buke neželjenih gostiju, građani strahuju i od zaraze, jer često bilježe i prostituciju.

“Poruka je da se država pobrine za siromašne i da im nađu smještaj, a ne da policija okreće glavu od tih koji prose i onda kaže ‘ne znamo’, a svi znamo sve.”

Policija okreće glavu jer ovlasti nema, odnosno, i kada pritvore ove osobe zbog počinjenog prekršaja, nakon nekoliko dana ponovo ih vrate na ulicu. Začarani krug u kojem ni organi gonjenja nemaju rješenje, a često nam kažu, te osobe, budu povratnici u počinjenu krivičnog dijela.

“Svaka osoba, pa i beskućnik na javnoj površini u gradu Mostaru samim tim što boravi ne čini nikakav prekršaj. Policijski službenici unutar svojih mogućnosti ne mogu nekoga udaljavati s javne površine. Jedino ako osoba čini prekršaje iz narušavanja javnog reda i mira i protupravne radnje”, ističe Ivan Žilić, inspektor Policijske stanice Mostar Centar.

U Mostaru jedino Minores djeluje kao humanitarna organizacija za pomoć beskućnicima i još nekim kategorijama društva. I, nažalost, imaju pune ruke posla. Svakodnevno brinu o beskućnicima da im osiguraju topao obrok, ali napominju da je potrebno dugoročnije rješenje. Jer, kako kažu, većini njihovih korisnika, ostati bez krova nad glavom nije bio svojevoljan izbor. 

“Nismo uvjete imali, nije bilo zakona, nema ga ni sad po tom pitanju, pokušavali smo pomoći ljudima tako što nosimo deku, lijekove, topli obrok tri puta u tjednu. Kod nas beskućnik nema pravo na osobnu kartu, a bez osobe karte nema pomoći, ni stana, ni posla i to je začarani krug u koji svako od njih zapadne”, ističe Dalibor Milas, predstavnik humanitarne organizacije Minores. 

Iako, na prvi pogled, mnogi se ustručavaju prići beskućnicima, no važno je imati na umu da nisu svi sa istim razlogom završili na ulici. Životne muke i nedaće, jednostavno, vas primoraju na ovakav život. I uprkos tome mnogi od njih ostali su dobri i vrlo ponosni ljudi, bez obzira na situaciju u koju su zapali.

federalna.ba