Jedna od najpoznatijih pjesama u historiji popularne muzike, Every Breath You Take, ponovo je u centru pažnje – ali ne zbog nostalgije, romantičnih uspomena ili vjenčanja na kojima se redovno pušta, već zbog pravne bitke koja se vodi između članova legendarnog benda The Police. Ovosedmična ročišta pred visokim sudom između Stinga i njegovih bivših kolega, bubnjara Stewarta Copelanda i gitariste Andyja Summersa, otvorila su novo poglavlje u dugoj i često konfliktojnoj priči ove pjesme.
Copeland i Summers tužili su Stinga tvrdeći da im duguje milionske iznose honorara, prvenstveno onih koji se odnose na prihode od streaminga, koji u trenutnoj digitalnoj eri čine ogroman dio muzičke zarade. Prema njihovim tvrdnjama, ukupni sporni iznos iznosi oko 2 miliona dolara. Stingov pravni tim, s druge strane, insistira da postojeći ugovori među članovima benda ne obuhvataju prihode od streaming servisa, koji u vrijeme njihovog nastanka nisu ni postojali, te da su Copeland i Summers tokom godina čak mogli biti „značajno preplaćeni“.
Već prvog dana suđenja otkriveno je da je Sting, nakon podnošenja tužbe, bivšim kolegama isplatio 870.000 dolara kako bi, prema riječima njegovog advokata, ispravio „određene priznate historijske manjkove u isplatama“. Međutim, ključni spor ostaje neriješen – ko ima pravo na buduće prihode, koji se mjere milionima dolara godišnje.
Pjesma koja i dalje zarađuje milione
Ovdje nije riječ o pokušaju preraspodjele zarade od davno zaboravljenog hita. Every Breath You Take je danas popularnija nego ikad. U trenutku početka sudskih rasprava, pjesma se nalazila u Top 10 najslušanijih pjesama na svijetu na Spotifyju, s oko 3,5 miliona streamova dnevno samo na toj platformi. Time nadmašuje čak i neke od najvećih savremenih hitova, poput Birds of a Feather Billie Eilish ili Die With a Smile Lady Gage i Brune Marsa.
Popularnost pjesme naglo je porasla posljednjih godina – streaming je u 2024. godini porastao za 89 posto, a rast se nastavio i prošle godine dodatnih 36 posto. Najveća tržišta su Sjedinjene Američke Države, Meksiko, Brazil, Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo.
Takva slušanost čini pjesmu izuzetno snažnim izvorom autorskih honorara, koji trenutno u najvećoj mjeri idu Stingu, budući da je on jedini službeno potpisani autor pjesme. Ipak, Copeland i Summers imaju pravo na 15 posto izdavačkih prihoda, na osnovu sporazuma iz 1977. godine – upravo je pitanje kako se taj sporazum tumači u digitalnoj eri ključno za sudski proces.
Od „romantične balade“ do mračne opsesije
Kada je pjesma objavljena 1983. godine, Sting ju je opisivao kao „romantičnu, zavodljivu“ baladu. Kasnije je priznao da je muzički „nimalo originalna“, s klasičnom harmonijskom progresijom koju je, kako je sam rekao, vjerovatno „posudio“ iz pjesme Stand By Me Bena E. Kinga, uz mogući utjecaj Paul Simonove Slip Slidin’ Away.
Ipak, ono što pjesmu izdvaja nije njena struktura, već jeziva dvosmislenost teksta. Iako se često tumači kao pjesma o bezuslovnoj ljubavi, Sting je kasnije otvoreno rekao da govori o opsesiji, kontroli i uhođenju.
„Htio sam da iza te nježnosti postoji prisila, do tačke opsesije, gdje sve postaje zlokobno“, rekao je Sting, nazvavši pjesmu „nasty little song“ – „malom, prljavom, gotovo zlom pjesmom“.
Upravo zbog te unutrašnje tenzije pjesma se bez ironije pušta na vjenčanjima, dok u suštini opisuje osobu koja ne može pustiti voljenu osobu da ode. Sting je kasnije rekao da se osjećao primoranim da napiše antidot – pjesmu If You Love Someone Set Them Free, kojom je započeo svoju solo karijeru.
Haos u studiju i raspad benda
Stvaranje pjesme bilo je gotovo jednako mučno kao i njeno značenje. Snimanje albuma Synchronicity, jednog od najuspješnijih albuma osamdesetih, odvijalo se u atmosferi stalnih sukoba. Producent Hugh Padgham kasnije je rekao da su članovi benda tada bili „potpuno siti jedni drugih“.
„Sting i Stewart su se mrzili. Andy je bio mirniji, ali je znao biti jako namrgođen. U studiju je bilo i verbalnih i fizičkih sukoba“, prisjetio se Padgham.
Copeland se osjećao sputano jednostavnom i rigidnom bubnjarskom dionicom koju je Sting zahtijevao. Rasprave su znale trajati satima, a producent pamti periode od deset dana rada bez ijednog upotrebljivog snimka.
Andy Summers, međutim, tvrdi da je upravo njegov doprinos spasio pjesmu. Uveo je prepoznatljivi arpeggio gitaristički riff, koji je postao njen zaštitni znak.
„Pjesma je bila bezveze dok nisam ja svirao“, rekao je Summers 2016. godine. „Odsvirali smo to u jednom takeu. Svi su ustali i zapljeskali.“
Sukobi koji su ostavili trag
Sukobi su se nastavili i na turneji – uključujući i fizičke obračune, tokom kojih je Copeland slomio Stingu rebro. Iako je kasnije tvrdio da je riječ o „igri“, pukotine su bile preduboke. The Police su se raspali na vrhuncu slave, stekavši reputaciju jednog od najkonfliktnijih bendova u historiji rocka.
Ipak, Copeland je 2024. godine pokušao ublažiti tu sliku, rekavši da su se „ubijali u studiju“, ali da su se izvan njega dobro slagali i da su i danas u kontaktu.
Šala koja je postala tužba
Jedna od internih šala benda godinama se vrtjela upravo oko ove pjesme. Kada je Puff Daddy 1997. godine uzeo gitaristički riff za hit I’ll Be Missing You, Copeland i Summers su se šalili da je Sting dužan Andyju dodatne honorare.
„Hajde Sting, plati Andyju njegove tantijeme“, znali su govoriti, na šta bi Sting uz osmijeh odgovorio – bez posezanja za novčanikom.
Danas, međutim, šala više nije šala. Uz činjenicu da Every Breath You Take nikada nije bila profitabilnija, pravni spor prijeti da ponovo otvori stare rane i vrati odnose u The Police na nivo napetosti kakav je vladao tokom njenog nastanka.
I čini se da pjesma čija je tema opsesija i nemogućnost puštanja – ni sama ne prestaje progoniti svoje autore.
federalna.ba/The Guardian