Život i borba žena i djece u izbjegličkim kampovima Čada

Za 18-godišnju Makku Ibraheem Mohammed, trudnicu iz izbjegličkog kampa u Čadu, porođaj nije bio samo čin rađanja – bio je borba za život. Kada joj je pukla maternica, bolovi su bili neizdrživi. Ambulantna kola koja su trebala spasiti njen život, i život njenog sina Muwaisa, skakutala je po neravnom pustinjskom putu, a Makka se cijelim putem pokušavala suzdržati od povraćanja i zadržati svijest.

„Morala sam čekati dva sata da pomoć stigne, a ja sam bila u deliriju od bolova“, prisjeća se Makka. Njena majka, Ashe Khamis Abdullah, 40, strahovala je da će izgubiti i kćer i unuka. Po dolasku u bolnicu Metche, koju vodi organizacija Ljekara bez granica (Médecins Sans Frontières), Makku su odmah podvrgli hitnom carskom rezu, spašavajući njen i život njenog sina.

Ova priča je tipična za hiljade žena koje žive u izoliranim kampovima u Čadu, gdje udaljenost i loši putevi često znače razliku između života i smrti. Kola hitne pomoći su rijetka, a samo jedno vozi između udaljenih kampova, što stvara dugotrajne i opasne situacije za trudnice.

Žene i djeca: najranjiviji među izbjeglicama

Od 878.000 sudanskih izbjeglica koje su od 2023. godine stigle u Čad, većina su žene i djeca. Smještene u udaljenim pustinjskim kampovima s ograničenim pristupom vodi, hrani i medicinskoj pomoći, ove žene svakodnevno preživljavaju u izuzetno teškim uvjetima.

U bolnici MSF-a u Metcheu, gdje su ove godine već rođene 824 bebe, medicinski timovi se često suočavaju sa hitnim slučajevima. „Svaka trudnica koja dođe ovdje je hitan slučaj. Neke žene moraju putovati satima pješke ili na magarcu kako bi došle do bolnice,“ kaže hirurginja Alejandrina Cripovic.

U kampovima su životni uvjeti izuzetno teški: temperature preko 40°C, ograničena hrana i voda, te gotovo potpuni nedostatak osnovnih higijenskih uvjeta. Neuhranjenost je široko rasprostranjena, posebno među djecom, a epidemije bolesti, poput dijareje i malarije, svakodnevno ugrožavaju živote izbjeglica.

Nedostatak osnovnih usluga i prehrambena kriza

Kamp Metche, u kojem prosječno živi 50.000 izbjeglica, ima bolnicu izgrađenu od strane MSF-a, ali gotovo ništa drugo. Nema posla, obitelji moraju satima tražiti drva za kuhanje, a svakom stanovniku dnevno pripada tek devet litara vode, daleko ispod preporučenih 20 litara.

Pored nedostatka osnovnih usluga, distribucija hrane je minimalna. Svaki mjesec izbjeglice dobivaju male količine sorghuma, ulja i soli, što nije dovoljno za adekvatnu prehranu, posebno za trudnice, dojilje i maloljetnu djecu. Neuhranjenost povećava rizik od komplikacija u trudnoći, uključujući puknuće maternice, što se u Metcheu redovno bilježi.

Hitna medicinska pomoć: borba protiv vremena

Jedna kola hitne pomoći pokrivaju udaljene rute između Metchea i Alache, gdje žive skoro 50.000 izbjeglica. Medicinsko osoblje MSF-a bilježi slučajeve gdje žene u ekstremnim bolovima moraju čekati cijelu noć da pomoć stigne. Putevi postaju neprohodni za vrijeme kišne sezone, kada doline poplave, što dodatno ugrožava trudnice i hronične pacijente.

„Zamislite da ste trudni devet mjeseci, u porođaju, i morate putovati satima na magarcu ili pješke da biste došli do bolnice. Najveći problem je kašnjenje, a sam put u ovakvim uvjetima dodatno ugrožava porod,“ objašnjava Alejandrina Cripovic.

Djeca i prehrambeni izazovi

Djeca su među najranjivijima. U odjelu za neuhranjene Metchea, šatori su prepuni, a djeca leže pod mrežama protiv komaraca u vrućini, dok medicinsko osoblje pripravlja obroke i procjenjuje stanje. Blagi slučajevi primaju PlumpyNut, posebnu pastu od kikirikija, dok teži slučajevi zahtijevaju obogaćeno mlijeko koje im se daje iz šprice ili nazalne sonde.

Suhayba Abdullah Abubakar, koja je napustila Sudan 2023. godine, opisuje svakodnevnu borbu: „Hrana koju dobijamo je oskudna i nije nutritivna. Ako bismo bili kod kuće, mogli bismo sami prilagoditi prehranu, uzgajati usjeve i zarađivati novac. Ovdje smo potpuno ovisni o pomoći.“

Socijalne i psihološke posljedice rata

Mnoge izbjeglice pate od teških psiholoških trauma. Afaf Abdulmalik, 21, svjedočila je ubojstvu člana obitelji od strane paramilitarne grupe RSF u El Fasheru. Njezina mlađa sestra i nećakinja i dalje su traumatizirane, a život se svodi na preživljavanje i osnovne zadatke – traženje vode, drva i hrane.

Ipak, žene poput Abdulmalik pokušavaju zadržati osjećaj normalnosti. Mala bašta povrća i cvijeća pruža trenutke radosti i podsjeća ih na dom. „Ponekad ujutro popijem šalicu čaja u svojoj bašti i osjećam da je možda sve u redu,“ kaže Abdulmalik.

Povratak nemoguć: RSF i sudanski sukobi

Kontrola RSF-a u Darfuru i paralelna vlada sprječavaju povratak izbjeglica. Mnogi muškarci napuštaju kampove u potrazi za poslom u glavnom gradu N’Djameni ili u Libiji, ostavljajući žene same, odgovorne za djecu i starije članove obitelji.

Azza Dahiye Osman, 65, bori se s hipertenzijom, a lijekove dobiva tek kada postane hitan slučaj. „Moram li umrijeti da bih dobila lijek?“ pita se Osman. Ona je pobjegla iz El Geneine 2023., a sada u Metcheu živi u stalnom strahu zbog napredovanja RSF-a prema El Fasheru.

Nada i otpornost usred tragedije

Unatoč svemu, izbjeglice pokušavaju zadržati ljudskost i tračak normalnosti. Mala bašta, uspomene na dom, međusobna podrška i snalažljivost pomažu im da izdrže.

„Čak i ako je svijet zaboravio našu tragediju, mi se trudimo da preživimo i da našoj djeci osiguramo bar minimum života,“ kaže jedna od žena u kampu. Njihova otpornost i snaga podsjećaju na ljudsku sposobnost preživljavanja u najtežim uvjetima.

federalna.ba/The Guardian