“Živio i umro kao Manchester United”: Dirljiva priča o bugarskom navijaču koji je ime kluba pretvorio u svoj životni identitet

U svijetu fudbala malo je datuma koji su toliko duboko urezani u kolektivno pamćenje navijača kao 26. maj 1999. godine. Te noći, na legendarnom Camp Nou u Barceloni, Manchester United je ispisao jednu od najdramatičnijih stranica u historiji Lige prvaka. Golovima Teddyja Sheringhama i Ole Gunnara Solskjæra u sudijskoj nadoknadi, nakon nevjerovatnog preokreta Englezi su savladali Bayern München rezultatom 2:1 i osvojili evropsku titulu.

Za jednog čovjeka u Bugarskoj, ta noć nije bila samo sportski trijumf – ona mu je promijenila život. Taj čovjek bio je Marin Zdravkov Levidžov, rođen u gradiću Svištov na obali Dunava. Marin je nedavno preminuo u 62. godini. Njegova priča, istovremeno neobična i potresna, odavno je prerasla granice fudbalskog fanatizma i postala simbol nepokolebljive ljubavi i predanosti.

San iz vremena komunizma: “Želim se zvati Manchester United”

Marin je odrastao u komunističkoj Bugarskoj, zaljubljenik u fudbal i, prije svega, u klub sa Old Trafforda. Još kao mladić maštao je da nosi ime Manchester United – simbol zapadnog svijeta, slobode i sportskog duha. No, u tadašnjem političkom sistemu takva ideja bila je nezamisliva. “Da sam to pokušao tada, završio bih u zatvoru,” govorio je kasnije. Nakon pada komunizma, njegova želja više nije bila zabranjena – ali je i dalje djelovala kao nemoguća misija.

Noć kada je obećao da će postati Manchester United

Te legendarne majske večeri 1999. godine, Marin je gledao finale Lige prvaka u svom skromnom domu u Svištovu. Kada je Bayern poveo, dao je sebi obećanje: ako United preokrene i pobijedi, učinit će sve da zakonski promijeni svoje ime u ono svog omiljenog kluba. Nakon čuda koje se dogodilo na Camp Nouu, Marin je odmah sljedećeg jutra otišao kod advokata – i time započeo petnaestogodišnju pravnu borbu koja će ga učiniti lokalnom, a potom i svjetskom senzacijom.

Godine borbi i odbijanja: ime kao zaštitni znak

Bugarske vlasti odbile su njegov zahtjev uz obrazloženje da “Manchester United” predstavlja zaštićeni brend i da se ne može koristiti kao lično ime. Ipak, jedan lokalni sudac djelomično mu je izašao u susret, dozvolivši mu da promijeni svoje ime u Manchester, ali ne i prezime u United. Marin je odbio kompromis: “Ne želim se zvati po gradu u Engleskoj. Želim nositi ime svog kluba,” poručio je tada.

Boreći se s birokratijom, Marin je živio skromno – radio je fizičke poslove za oko 15 funti dnevno i brinuo se o svojim brojnim mačkama, koje je sve nazvao po igračima Uniteda: Rio, Rooney, Giggs, Scholes… a najdraža mu je bila mačka po imenu Beckham. Njegova upornost privukla je pažnju medija i dokumentarista. Godine 2011. snimljen je dokumentarni film o njegovom životu, a produkcijska ekipa mu je ostvarila životni san – posjetu Old Traffordu, gdje je upoznao i Dimitar Berbatova, tadašnjeg bugarskog napadača Manchester Uniteda.

Tri godine kasnije, razočaran brojnim sudskim odbijanjima, Marin je otišao i korak dalje – istetovirao je klupski grb na čelo kao znak protesta i vjere u svoj san.

Kršten pod imenom Manchester United

Iako su mu sudovi i dalje uskraćivali pravo da se zakonski zove Manchester United, Marin nije odustajao. Nakon smrti majke od posljedica Covid-19, život mu je postao još teži, ali je pronašao način da ostvari simboličnu pobjedu. Rođen kao katolik, odlučio je da se krsti u pravoslavnoj crkvi pod imenom Manchester United Zdravkov Levidžov. “Ako me država ne priznaje, barem će me Bog znati po mom pravom imenu,” govorio je s ponosom.

U ponedjeljak, 13. oktobra, Marinovo srce je prestalo da kuca. Umro je čovjek koji je, više nego iko drugi, živio i disao za klub koji nikada nije upoznao, ali koji mu je davao smisao i snagu da ne odustane.

Njegovi sugrađani kažu da će Svištov pamtiti “čovjeka koji je postao Manchester United”. A možda sada, kako su mnogi simbolično napisali na društvenim mrežama, “Manchester Unitedovo nemirno srce napokon može pronaći mir.”

federalna.ba/The Guardian