Vakcinacija i otpor: kako strah i dezinformacije oblikuju javno zdravlje već 200 godina

Skepticizam prema vakcinama može djelovati kao nova, rastuća pojava. Ali zapravo je puno stariji nego što mislimo. Još od početaka ljudske istorije, ljudski rod bio je izložen strašnim virusima i smrtonosnim kugama. Male boginje, virusna bolest karakterizirana bolnim osipom po tijelu, jedna je od najsmrtonosnijih bolesti ikada, a tokom 20. vijeka od nje je umrlo oko 300 miliona ljudi.

Bolest je ubijala trećinu zaraženih, a trećina preživjelih ostala je slijepa. Ni bogatstvo ni geografski položaj nisu pružali zaštitu. Među žrtvama bili su car Josip I od Austrije, kralj Luis I od Španije, kraljica Marija II od Engleske, kralj Luis XV od Francuske i car Petar II od Rusije. Do 1800-ih male boginje su godišnje ubijale više od 400.000 ljudi širom svijeta.

Kada je britanski doktor Edward Jenner 1796. godine razvio prvu vakcinu protiv malih boginja, imao je nadu da može promijeniti istoriju. Primijetio je da su mljekarke, zbog ranijih infekcija kravljim boginjama – virusom sličnim, ali manje opasnim – bile otporne na male boginje. Kako bi testirao ovu ideju, uzeo je uzorak mljekarke i ubrizgao ga u ruku osmogodišnjeg dječaka – eksperiment koji bi danas bio neprihvatljiv po standardima medicinske etike. Dječak je postao imun na male boginje, a Jenner je proceduru nazvao po latinskoj riječi za kravu – vacca. Tako je rođena prva vakcina.

"Uništenje malih boginja, najstrašnije pošasti ljudskog roda, mora biti konačan rezultat ove prakse", napisao je Jenner 1801. godine. I pokazalo se da je bio u pravu. Godine 1980, nakon decenija javnozdravstvene kampanje i masovne vakcinacije, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) proglasila je male boginje iskorenjenima. Do danas ostaju jedina zarazna bolest koja je potpuno eliminisana.

Od tada su razvijene mnoge druge vakcine – protiv gripe, humanog papiloma virusa (HPV), SARS-CoV-2 i drugih bolesti. Prema jednoj studiji, u posljednjih 50 godina vakcine su spasile oko 154 miliona života.

Ipak, otpor prema vakcinama – ili sumnja u njihovu sigurnost – raširen je i u porastu širom svijeta, pa čak i među vrhovima vlasti. Ove sedmice, američki ministar zdravlja Robert F. Kennedy Jr. ispitivan je pred Senatskim odborom zbog svojih stavova o vakcinama, dok je u isto vrijeme Florida najavila planove za ukidanje obaveznih vakcinacija u toj saveznoj državi.

Dakle, je li skepticizam prema vakcinama nov fenomen, ili postoji otkad i same vakcine? Zašto izaziva proteste manjeg, ali glasnog dijela javnosti? Kako su se ovi argumenti razvijali kroz vrijeme? Ovo je pregled dugog i neobičnog puta antivakserskog pokreta.

Rani antivakserski pokret i reakcije

Još početkom 1800-ih, Jenner i drugi doktori pokazali su da vakcinacija protiv malih boginja daje imunost u više od 95% slučajeva. Javne zdravstvene vlasti širom svijeta krenule su s implementacijom. U Velikoj Britaniji, Zakoni o vakcinaciji iz 1840., 1853. i 1871. godine učinili su vakcinaciju prvo besplatnom, a potom obaveznom za djecu.

No gotovo odmah pojavio se izazov – nastale su brojne antivakserske lige širom zemlje. One su proizvodile pamflete s provokativnim naslovima poput Vakcinacija – prokletstvo i Užas vakcinacije, knjige i periodike, uključujući The Anti-Vaccinator (1869) i The Vaccination Inquirer (1879).

Antivakserski pokret uključivao je javne proteste, sudske sporove i širenje neutemeljenih tvrdnji – baš kao i danas s Covid-19 vakcinama. Čak su zabilježeni antivakserski nemiri u 1850-im u Engleskoj, 1880-im u Kanadi i 1890-im u Americi. Godine 1905. u Bostonu protivljenje vakcinaciji dovelo je do masovnih protesta i sudske odluke koja je proglasila obaveznu vakcinaciju ustavnom.

Zanimljivo, protivljenje vakcinaciji postojalo je i prije same vakcine. Varijolacija – prethodnica modernih imunizacija, koja je koristila materijal od oboljelih od malih boginja za izazivanje blaže reakcije i imunosti – uvedena je u Velikoj Britaniji i Americi 1720-ih. Kritičari su odmah reagirali, tvrdeći da je svaka mjera protiv malih boginja "đavolska praksa" i bogohuljenje.

Religijski stavovi nisu bili jedini oblik otpora. Nakon Jennerovog otkrića, jedan od glavnih argumenata protiv vakcina bio je da su "neprirodne". Neki su vjerovali da vakcina ne mijenja samo odbranu tijela, već i tijelo samo – primjerice, ilustracije iz 1802. prikazivale su ljude koji su se vakcinisali kako se pretvaraju u krave. Odatle potiče danas poznati mit da vakcine "trajno mijenjaju DNA".

Takođe, tvrdnje da vakcine sadrže otrove bile su česte. Protesti su često nosili transparente s porukom: "Bolje zatvorenik nego otrovana beba". Neki su čak tvrdili da su vakcine tajni način ljekara da se obogate – tvrdnja koja je bila neutemeljena i uvredljiva za pionire poput Jennera.

Anti-vakserski argumenti kroz historiju i danas

Još jedan ključni argument antivakserskog pokreta vezan je za tjelesnu autonomiju i lične slobode. Lige protiv vakcina nastale su kao reakcija na obaveznu vakcinaciju, ali i kao kritika medicinskog sistema u cjelini, objašnjava Nobelovac Peter Hotez, profesor pedijatrije i molekularne virologije na Baylor College of Medicine u Teksasu. Po njegovim riječima, to je bio "pokret za zdravstvenu slobodu koji je počeo početkom 1800-ih kao alternativa naučnoj medicini".

Argument “lične slobode” bio je posebno utjecajan u Stokholmu, Švedska – samo 40% stanovnika je bilo vakcinisano protiv malih boginja 1873. godine, dok je u ostatku zemlje vakcinisano 90% populacije. Sljedeće godine velika epidemija pogodila je Stockholm, sa stopom smrtnosti od 330 na 10.000 stanovnika – više od deset puta veća nego u ostatku Švedske. Nakon toga, broj građana koji su tražili imunizaciju značajno je porastao.

Tokom 19. vijeka, javno zdravlje se znatno poboljšalo – posebno smrtnost beba i djece je dramatično pala. Velik doprinos tome imala je vakcinacija protiv malih boginja, jer je virus disproporcionalno pogađao djecu. Čak i u novije vrijeme, vakcinacija je omogućila smanjenje smrtnosti dojenčadi za najmanje 40% u posljednjih 50 godina.

Ipak, antivakserski pokret ignorisao je dokaze o efikasnosti vakcina, pripisujući poboljšanja higijeni i sanitaciji. Krajem 1800-ih u Leicestru, protivnici vakcinacije tvrdili su da su karantena i obavezno prijavljivanje bolesti – mjere koje su trebale biti primijenjene uz vakcinaciju – dovoljne same po sebi. Nakon epidemije 1894. godine, tvrdili su da je ta strategija uspješna, ignorišući činjenicu da su zdravstveni radnici već bili vakcinisani i da su djeca bila najviše pogođena.

U Londonu, gdje je većina stanovništva bila vakcinisana, mnogo manje djece se razboljelo ili umrlo. Stopa oboljelih od malih boginja bila je samo četvrtina stope u Leicestru, a ukupna stopa bolesti također znatno niža.

Iako je vakcinacija učinila male boginje gotovo istrijebljenima u Evropi, nejednak pristup vakcini značio je da je bolest i dalje harala u siromašnijim zemljama i kolonijama. Do sredine 20. vijeka, male boginje ubijale su više od dva miliona ljudi godišnje. Tek 1959. počela je globalna, koordinirana kampanja za iskorenjivanje bolesti. Do 1979. godine, zahvaljujući stalnoj, svjetskoj vakcinaciji, bolest je potpuno eliminisana.

Za prvi put u historiji, smrtonosni virus bio je ograničen samo na istorijske knjige i nekoliko kontrolisanih laboratorijskih uzoraka.

Moderni izazovi vakcinacije

Bolje razumijevanje imunologije u 20. vijeku dovelo je do razvoja vakcina protiv bolesti poput dječije paralize i malih boginja, spašavajući milijune života svake godine. Do 1994. godine, Amerika je bila potpuno oslobođena dječije paralize, a Evropa do 2002.

Ipak, aktivizam protiv vakcina nije nestao. Pojava interneta i društvenih mreža dala je novi život porukama koje su se prvi put širile prije više od 200 godina. Početkom 2000-ih, društvene mreže dodatno su intenzivirale širenje antivakserskih stavova. Godine 2018, devet od deset odraslih u Velikoj Britaniji smatralo je vakcine sigurnim i efikasnim; do 2023. taj broj je pao na sedam od deset.

Čak i ljudi koji nisu sigurni da li da vjeruju netačnim tvrdnjama mogu biti pogođeni. Sama izloženost teorijama zavjere o vakcinama snažno predviđa hoće li roditelji vakcinisati svoju djecu. Godine 2019., WHO je proglasio sumnju u vakcine jednom od 10 najvećih prijetnji globalnom javnom zdravlju.

Primjerice, ospice su toliko zarazne da jedan slučaj može izazvati 12–18 novih slučajeva, što zahtijeva vakcinaciju više od 95% populacije kako bi se stvorila zaštitna barijera – tzv. “kolektivni imunitet”. Godine 2000. u SAD-u, visoka stopa vakcinacije gotovo je eliminisala bolest. No, od tada, pokrivenost je pala ispod nivoa kolektivnog imuniteta u mnogim zajednicama. U posljednjih 25 godina, SAD se suočava s rastućim brojem epidemija ospica, koje su već uzrokovale smrt jednog nevakcinisanog djeteta – prve pedijatrijske smrti od 2003. – i jednog nevakcinisanog odraslog. U julu ove godine broj prijavljenih slučajeva ospica dostigao je najviši nivo u posljednjih 33 godine.

Iako antivakserski pokret danas može djelovati moderan, mnogi njegovi argumenti odražavaju Viktorijansko doba: od tvrdnje da svi koji podržavaju vakcinaciju primaju novac od farmaceutske industrije, do netačne tvrdnje da javnozdravstvene mjere čine vakcine nepotrebnima. Popularnost ovih narativa podsjeća na upornost dezinformacija u zdravstvu. "Sumnja i strah koji dovode do niske stope vakcinacije su nevjerovatno uporni i pokretani dezinformacijama", kaže David Gorski, hirurg i urednik publikacije Science-Based Medicine. Ako se ove ideje nastave širiti, trenutni epidemijski valovi ospica u SAD-u mogli bi biti tek početak.

federalna.ba/BBC