"Uzmeš što stigneš i bježiš" - Porodice svjedoče o bijegu iz DR Konga

Bio je to jeziv prizor kada se 35-godišnji Diudonné Muka osvrnuo preko ramena i ugledao kolonu ljudi koja se protezala dokle god je pogled sezao. Red se valovito gubio duboko u okolnoj šumi – rijeka šarenih odjevnih predmeta koja je presijecala zelenilo, opisuje The Guardian.

Vidjeli su se bezbrojni prizori žena koje su na glavama nosile posude s robom, dok su im bebe bile čvrsto vezane na leđima kikwembe platnom. Muškarci i djeca nosili su sve što su mogli: stolice, tepihe, ćebad i vreće s hranom – sve što bi im još moglo zatrebati.

„Kada rat počne, uzmeš ono što možeš u ruke i bježiš“, rekao je Muka telefonom.

Bijeg kroz bombe i strah

Tokom dvodnevnog pješačenja dugog 34 kilometra, Muka je slušao mješavinu jezika – od Kiswahilija do Kirundija, Lingale i francuskog. U početku je bilo i mnogo stoke: krava, koza i kokoši. Zatim su polako nestajale.

Jedini zvuk koji je prekidao kretanje porodica bilo je bombardovanje. Granatiranje nije prestajalo, dok su se sukobljene strane međusobno nadmetale.

„Oni bombarduju, pa drugi uzvrate. I tako stalno“, prisjeća se. „Prođeš pored kuće koja je pogođena i vidiš mrtva tijela, i pomisliš: ‘Ne želim da se to desi meni.’“

Neki od hiljada ljudi koji su hodali uz njega u decembru bili su njegovi komšije, drugi potpuni stranci. Svi su bježali iz grada Luvungi u provinciji Južni Kivu u Demokratskoj Republici Kongo, tražeći bilo kakvu sigurnost.

Sjeverni i Južni Kivu posljednje tri godine zahvaćeni su obnovljenim sukobima, otkako se pobunjenička grupa M23, koju podržava Ruanda, ponovo pojavila.

Napredovanje pobunjenika M23

Pobunjenici M23 zauzeli su Gomu, glavni grad Sjevernog Kivua, 27. januara 2025. godine, a zatim su 17. februara napredovali prema jugu i osvojili Bukavu, glavni grad Južnog Kivua.

U novoj ofanzivi započetoj u decembru 2025. godine – samo nekoliko dana nakon što je potpisan mirovni sporazum između Ruande i DR Konga uz posredovanje SAD-a – M23 je nastavio napredovanje prema jugu i zauzeo grad Uvira, na granici s Burundijem.

Izbjeglički kampovi preopterećeni

Izvještaj organizacije Médecins Sans Frontières (MSF) iz januara procjenjuje da gotovo 65.000 izbjeglica živi u kampu Busuma u Ruyigiju, u Burundiju. Prema podacima UNHCR-a, ukupan broj kongolskih izbjeglica koje traže azil u Burundiju iznosi oko 200.000.

Razmjeri dolazaka su „bez presedana“, kaže Aimable Hakizimana, terenski koordinator Međunarodnog odbora za spašavanje u Ruyigiju.

„Broj izbjeglica u Busumi i dalje raste, što stvara ogroman pritisak na postojeće usluge“, navodi on.

„Rečeno nam je telefonom da je sve što smo ostavili iza sebe ukradeno ili opljačkano“, kaže Muka. Njihovo putovanje iz Luvungija počelo je 5. decembra. Njegova supruga Noella Zawadi tada je bila u osmom mjesecu trudnoće i brinula se o dvoje male djece.

„Bilo mi je važnije da su supruga i djeca sigurni, čak i ako to znači da izgubimo sve ostalo.“

Gubitak doma i imovine

Teško pješačenje bilo je tek početak. „Bilo mi je jako teško“, kaže Zawadi, „jer sam bila u poodmakloj trudnoći, brinula se o dvoje male djece i nosila stvari. Ali izdržala sam.“

Za djecu je bilo još gore. „Bila su gladna i ponekad su viđala tijela nastradalih. To ih je jako potreslo.“

Prije bijega, porodica je imala relativno stabilan život. Muka je obrađivao vlastitu zemlju i planirao prodati dvije tone kukuruza. Posjedovao je i devet krava i četiri koze.

Do 7. decembra stigli su u grad Sange, 30 kilometara južno od Luvungija, ali je i on ubrzo bombardovan, što ih je natjeralo na novi bijeg. Na kraju su prešli granicu s Burundijem.

„Čim su borbe počele, otišao sam bez svojih krava“, kaže Muka. „Imali smo i motocikl – i to je izgubljeno.“

Suočen s glađu, donio je tešku odluku. „Prodali smo neke koze da bismo dobili novac. Neke su uginule putem. One koje su uginule – pojeli smo, jer nismo imali ništa drugo.“

Sjećanja koja se ne mogu vratiti

Zawadi tuguje za sitnicama koje su nekada donosile radost njenoj djeci. „U Luvungiju je moj sin imao mali bicikl koji smo mu uspjeli kupiti. Volio ga je“, kaže ona.

Porodične fotografije, odjeća za odlazak u crkvu i dječja odjeća – sve je ukradeno ili izgubljeno. „Najviše me bole dječje stvari, jer znam da ih nikada neću moći vratiti“, kaže Zawadi.

Kada je rodila treće dijete, dobila je novu ćebad od Healthnet TPO-a, ali su joj ubrzo ukradena u kampu Busuma.

„Noću je hladno“, kaže u glasovnoj poruci. „Sada nemam ništa čime bih pokrila bebu.“

Bez povratka kući

Iako je 19. januara M23 objavio da se povukao iz Uvire, Muka ne razmišlja o povratku. „Nemam nikakvu želju da se vratim“, kaže. „Ožalio sam ljude i stvari koje sam izgubio. Ne vraćam se.“

Ali ni Busuma nije dugoročno rješenje. Rizici po zdravlje su visoki, a infrastruktura prenapregnuta.

„Resursi su daleko ispod nivoa potrebnog za zadovoljenje osnovnih potreba“, upozorava Hakizimana. „Postoji i ozbiljan rizik od izbijanja bolesti zbog prenatrpanosti.“

Za Muku ipak postoji jedna utjeha. „Imam svoju porodicu“, kaže dok se djeca igraju u pozadini. „Imamo samo dva kompleta odjeće koje smo uspjeli sačuvati i nešto novca od prodaje koza.“

Ipak, nostalgija ne prestaje. „Sve što imam podsjeća me na dom“, kaže Muka. „Podsjeća nas na sve što smo izgubili.“

federalna.ba