Ugovor na određeno kao trajna nesigurnost

Za mnoge radnike u Bosni i Hercegovini posao ne završava kada istekne radno vrijeme. Završava kada istekne ugovor. Nakon šest mjeseci, godinu dana ili dvije godine rada, umjesto osjećaja sigurnosti dolazi novo pitanje, hoće li ugovor biti produžen?

Za hiljade zaposlenih ugovor na određeno vrijeme nije privremena faza zaposlenja, već način rada koji traje godinama. Iako zakon predviđa da se ovakvi ugovori koriste u posebnim situacijama, brojni radnici tvrde da je u praksi rad na određeno postao uobičajen model zapošljavanja u mnogim djelatnostima od trgovine i proizvodnje do ugostiteljstva, građevinarstva i uslužnog sektora.

Formalno, radnik ima posao. U stvarnosti, mnogi žive od jednog produženja ugovora do drugog, bez sigurnosti da će narednog mjeseca i dalje imati zaposlenje. Takva neizvjesnost ne utiče samo na posao. Ona oblikuje gotovo svaku važnu životnu odluku.

Šta zakon kaže?

Zakon o radu Federacije Bosne i Hercegovine propisuje da se ugovor o radu na određeno vrijeme može zaključiti za poslove čije je trajanje unaprijed određeno objektivnim razlozima ili potrebama poslodavca. Istovremeno, zakon ograničava ukupno trajanje uzastopnih ugovora na određeno vrijeme, kako bi se spriječila njihova zloupotreba i dugotrajno održavanje radnika u nesigurnom radnom statusu.

Namjera zakonodavca je jasna, ugovor na određeno treba biti izuzetak, a ne pravilo. Međutim, radnici i predstavnici sindikata godinama upozoravaju da se u praksi privremeni ugovori često produžavaju iznova, stvarajući osjećaj stalne neizvjesnosti.

Problem zato nije samo u vrsti ugovora, nego u načinu na koji se koristi.

Život između dva potpisa

Za radnike zaposlene na određeno vrijeme svako približavanje isteku ugovora može značiti period neizvjesnosti.

„Sedmicama prije isteka ugovora niko ništa ne govori. Radiš kao i svaki drugi dan, ali ne znaš hoćeš li narednog mjeseca imati posao. Tek nekoliko dana prije isteka dobiješ informaciju da li ostaješ ili odlaziš“, kaže radnica zaposlena u trgovačkom sektoru, koja je željela ostati anonimna zbog straha od mogućih posljedica.

Sličnu situaciju opisuje i radnik iz prehrambene industrije.

„Već četiri godine radim u istoj firmi, ali nijedan ugovor nije bio na neodređeno. Svakih nekoliko mjeseci prolazim isti stres. Ne znaš možeš li planirati bilo šta jer ne znaš hoćeš li imati platu za nekoliko sedmica.“

Takva neizvjesnost postaje svakodnevni dio života, a ne samo administrativna formalnost.

Kada posao postoji, ali sigurnosti nema

Ugovor na određeno ne znači automatski loše uslove rada. Mnogi radnici na određeno obavljaju iste poslove kao kolege zaposlene na neodređeno, imaju isto radno vrijeme i iste odgovornosti.

Razlika se često osjeti tek kada treba planirati budućnost.

Kupovina stana, podizanje kredita, dugoročni zakup, pa čak i planiranje porodice postaju mnogo složenije odluke kada zaposlenje nije sigurno.

„Supruga i ja već dvije godine odgađamo kupovinu stana. Banka traži stabilno zaposlenje, a ja svakih godinu dana potpisujem novi ugovor. Imamo primanja, ali nemamo sigurnost koju banka traži“, govori zaposlenik iz proizvodnog sektora koji je također insistirao na anonimnosti.

Za mnoge mlade radnike upravo nesigurnost zaposlenja postaje jedan od razloga zbog kojih odgađaju velike životne odluke.

Strah koji se rijetko vidi

Jedna od posljedica rada na određeno vrijeme jeste osjećaj da radnik ima manje prostora da govori o problemima na radnom mjestu.

Formalno, svaki zaposleni ima pravo prijaviti nepravilnosti, tražiti zaštitu svojih prava ili se obratiti nadležnim institucijama.

Međutim, mnogi radnici priznaju da ih upravo neizvjesnost zaposlenja odvraća od toga.

„Kada znaš da ti ugovor ističe za mjesec dana, dobro razmisliš prije nego što bilo šta kažeš. Niko ti neće otvoreno reći da zbog toga nećeš dobiti novi ugovor, ali dovoljno je da znaš kako stvari funkcionišu“, kaže radnik zaposlen u metalnoj industriji.

Slična iskustva navode i drugi sagovornici.

„Bilo je situacija kada se pričalo o neplaćenim prekovremenim satima. Većina je šutjela. Ljudi jednostavno nisu željeli rizikovati produženje ugovora.“

Naravno, ovakva iskustva ne mogu se automatski pripisati svim poslodavcima. Brojne kompanije poštuju radna prava i koriste ugovore na određeno isključivo kada za to postoje opravdani razlozi. Ipak, dovoljno je primjera koji pokazuju da nesigurnost zaposlenja može imati snažan uticaj na spremnost radnika da zaštite svoja prava.

Psihološka cijena privremenog rada

Posljedice rada na određeno vrijeme ne mjere se samo brojem potpisanih ugovora. Neizvjesnost može uticati na svakodnevni osjećaj sigurnosti, planiranje budućnosti i mentalno zdravlje. Neprestano razmišljanje o tome hoće li ugovor biti produžen stvara dodatni stres koji se prenosi i na porodični život.

„Svaki put kada se približi kraj ugovora postajem nervozna. Kod kuće pokušavam da to ne pokazujem djeci, ali nije jednostavno. Čovjek stalno razmišlja šta ako ostane bez posla“, kaže radnica iz tekstilne industrije.

Takav osjećaj nesigurnosti često traje godinama.

Kada osoba ne zna hoće li imati posao za nekoliko mjeseci, teško je planirati školovanje djece, ulaganje u vlastito obrazovanje ili dugoročne finansijske obaveze.

Zašto radnici ostaju?

Postavlja se pitanje zašto radnici prihvataju ovakav oblik zaposlenja ako on nosi toliko neizvjesnosti.

Odgovor je često vrlo jednostavan.

Zato što alternativa ne postoji.

Na tržištu rada, posebno u pojedinim lokalnim sredinama, izbor poslodavaca je ograničen. Odbijanje ponuđenog ugovora može značiti dugotrajan period nezaposlenosti.

„Naravno da bih želio ugovor na neodređeno. Ali kada imate porodicu i račune koje morate platiti, prihvatite ono što vam se nudi“, kaže jedan sagovornik.

U takvim okolnostima radnici često pristaju na dugotrajnu neizvjesnost jer im pruža barem određeni izvor prihoda.

Posljedice za poslodavce i društvo

Nesigurnost zaposlenja ne pogađa samo radnike.

Kompanije koje godinama održavaju veliki broj zaposlenih na određeno vrijeme mogu se suočiti s većom fluktuacijom radne snage, slabijom motivacijom zaposlenih i težim zadržavanjem kvalifikovanih radnika.

Radnik koji nije siguran da će ostati u firmi često će biti manje spreman ulagati u dugoročno usavršavanje ili razvijati osjećaj pripadnosti kolektivu.

Na nivou društva posljedice su još šire.

Odgađanje zasnivanja porodice, iseljavanje mladih, manja potrošnja, slabija finansijska sigurnost domaćinstava i nepovjerenje u tržište rada direktno utiču na demografski i ekonomski razvoj zemlje.

Kada veliki broj ljudi godinama živi bez sigurnosti zaposlenja, nesigurnost postaje društveni problem, a ne samo pitanje pojedinačnog ugovora.

Može li privremeni rad postati trajno stanje?

Ugovor na određeno vrijeme ima svoje opravdanje kada postoji stvarna privremena potreba za radom. Sezonski poslovi, zamjene odsutnih radnika ili projekti ograničenog trajanja samo su neki od primjera gdje ovakav oblik zaposlenja ima smisla.

Problem nastaje kada privremeni status postane dugoročno pravilo.

Ako radnik godinama obavlja isti posao, radi puno radno vrijeme i obavlja iste zadatke kao kolege zaposlene na neodređeno, opravdano se postavlja pitanje da li potreba za njegovim radom zaista može biti privremena.

Gdje je rješenje?

Rješenje nije u potpunom ukidanju ugovora na određeno vrijeme. Oni imaju svoju svrhu i mjesto na tržištu rada.

Međutim, potrebno je osigurati da se koriste upravo za situacije za koje su i predviđeni, a ne kao trajni model zapošljavanja kojim se održava stalna nesigurnost radnika.

Jednako je važno da radnici mogu prijaviti nepravilnosti bez straha da će zbog toga ostati bez produženja ugovora. Transparentna pravila zapošljavanja, dosljedna primjena zakona i efikasan inspekcijski nadzor mogu doprinijeti većem povjerenju između radnika i poslodavaca.

Više od pitanja ugovora

Ugovor na određeno vrijeme nije sam po sebi problem. U mnogim situacijama on predstavlja opravdan i potreban oblik zapošljavanja. Problem nastaje kada privremeni status postane trajan način rada, a ne izuzetak.

Kada radnik godinama ne zna hoće li zadržati posao, teško može planirati kupovinu stana, podizanje kredita, osnivanje porodice ili dugoročne životne ciljeve. Još teže će se odlučiti da prijavi nepravilnosti ili zatraži zaštitu svojih prava ako vjeruje da bi to moglo uticati na produženje ugovora.

Zato pitanje ugovora na određeno vrijeme nije samo pitanje radnog zakonodavstva.

To je pitanje sigurnosti, dostojanstva i mogućnosti da ljudi koji rade mogu planirati vlastitu budućnost sa više izvjesnosti, a manje straha.

Ajla Čaušević/federalna.ba

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.