Ubijen jer je govorio o kriminalu moćnika RS-a: Devetnaest godina šutnje o brutalnoj likvidaciji Milana Vukelića

Prošlo je tačno 19 godina od večeri kada je u Banjoj Luci, u eksploziji bombe postavljene pod automobil, ubijen Milan Vukelić, građevinski inženjer, zaposlenik nekadašnjeg Zavoda za izgradnju Banja Luka i čovjek koji je javno progovorio o navodnoj sprezi građevinske mafije, političkih moćnika i pojedinaca iz institucija vlasti.

Bilo je 6. novembra 2007. godine, oko 20 sati i 20 minuta, kada je u banjalučkom naselju Starčevica odjeknula snažna eksplozija. Pod automobilom Ford Fiesta, kojim je upravljao Vukelić, aktivirana je eksplozivna naprava. Napad se dogodio u neposrednoj blizini sjedišta Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske. Vukelić je poginuo na mjestu događaja, dok su dvije osobe koje su se nalazile u vozilu teško povrijeđene.

Gotovo dvije decenije kasnije, javnosti i dalje nisu poznati ni izvršioci ni nalogodavci ubistva. Uprkos višegodišnjim istragama, brojnim saslušanjima, hapšenjima osumnjičenih i tvrdnjama policijskih zvaničnika da imaju saznanja o odgovornima, ovaj zločin nije dobio sudski epilog. Vukelićeva porodica godinama upozorava da institucije nisu učinile dovoljno da ga zaštite dok je bio živ, niti da nakon njegove smrti utvrde ko je odgovoran za ubistvo.

Inženjer koji nije želio šutjeti o nepravilnostima

Milan Vukelić godinama je radio u Zavodu za izgradnju Banja Luka, instituciji koja je imala značajnu ulogu u realizaciji i kontroli građevinskih projekata u gradu. Kao građevinski inženjer učestvovao je u poslovima nadzora i prijema izvedenih radova. Upravo kroz profesionalni angažman dolazio je do dokumentacije za koju je smatrao da ukazuje na ozbiljne nepravilnosti u raspolaganju javnim novcem, realizaciji građevinskih projekata i poslovanju Zavoda.

Posebno je ukazivao na rekonstrukciju parka „Petar Kočić“ u centru Banje Luke, projekat čija je vrijednost procjenjivana na približno dva i po miliona eura. Tokom 2006. godine odbio je dati saglasnost za prijem izvedenih radova, tvrdeći da postoje nepravilnosti koje se ne mogu zanemariti. Prema njegovim navodima, radovi nisu bili izvedeni u skladu s ugovorenim obavezama i propisanim standardima.

Vukelić je upozoravao i na druge građevinske poslove, uključujući projekte uređenja javnih površina i infrastrukture. Tvrdio je da su pojedini troškovi neopravdano povećavani te da postoje ozbiljne sumnje u zakonitost određenih postupaka. O svojim saznanjima nije govorio samo unutar Zavoda. Prikupljao je dokumentaciju, kontaktirao novinare i pokušavao upoznati javnost s onim što je smatrao dokazima korupcije.

Prema istraživanju Globalne inicijative protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, Vukelić je prikupio stotine stranica dokumentacije o poslovima koje je smatrao spornim. Novinarima je omogućavao uvid u materijale, uprkos sve izraženijim pritiscima kojima je bio izložen.

Sukob s rukovodstvom Zavoda i krivične prijave

Vukelićevo odbijanje da potpiše dokumentaciju o izvedenim radovima dovelo ga je u sukob s tadašnjim rukovodstvom Zavoda za izgradnju Banja Luka. Javno je iznosio optužbe protiv tadašnjeg direktora Čede Savića, ukazujući na navodne zloupotrebe službenog položaja, nezakonite poslove i pritiske na zaposlenike.

Tvrdio je i da mu je u decembru 2006. godine tadašnji tehnički direktor Zavoda Aleksandar Cvijanović zaprijetio otkazom ukoliko ne potpiše spornu dokumentaciju o rekonstrukciji parka. U junu 2007. godine Vukelić je protiv Savića podnio krivičnu prijavu, navodeći sumnje na različite zloupotrebe, nezakonitosti i reketiranje privrednih subjekata.

Iako je očekivao da će nadležne institucije provjeriti njegove navode, naredni mjeseci bili su obilježeni novim sukobima, prijetnjama i policijskim postupanjima prema njemu.

Prijetnje, paljevine i upozorenja da mu je život ugrožen

Mjesecima prije ubistva Vukelić je javno govorio da strahuje za vlastitu sigurnost i sigurnost porodice. Prijavljivao je prijetnje, a na meti napada našla se i imovina njegove porodice. Tokom 2007. godine zabilježeni su požari na njegovom automobilu i kući njegove majke.

Uprkos tome, nastavio je javno govoriti o nepravilnostima koje je otkrivao. Novinar Vladimir Šušak kasnije je ispričao da mu je Vukelić otvoreno govorio kako očekuje da će biti ubijen.

Prema njegovom svjedočenju, Vukelić je bio svjestan opasnosti, ali nije želio odustati od objavljivanja informacija o sumnjivim poslovima u građevinskom sektoru. Posebno zabrinjavajući bili su njegovi navodi o postupanju pojedinih policijskih službenika.

Nakon što je protiv njega podnesena prijava zbog navodnih prijetnji tadašnjem direktoru Zavoda Čedi Saviću, Vukelić je u decembru 2006. godine saslušavan u policiji. Negirao je optužbe koje su mu stavljene na teret.

Kasnije je javno govorio da je tokom jednog policijskog ispitivanja bio izložen vrijeđanju i zastrašivanju. Tvrdio je da mu je jedan od inspektora poručio da prestane pisati, pritom ga podsjećajući da ima suprugu i djecu.

Vukelić je takve riječi doživio kao prijetnju. O događaju je obavijestio nadležne institucije, ali je unutrašnja kontrola MUP-a RS utvrdila da je policijski službenik postupao u skladu sa svojim ovlaštenjima.

Njegove prijave i upozorenja nisu doveli do zaštite koja bi spriječila napad 6. novembra 2007. godine.

Eksplozija u blizini policijskog sjedišta

Kobne večeri, 6. novembra 2007. godine, Vukelić se nalazio u svom automobilu zajedno s Tomislavom Dobrinjcem i Slavom Pepinović. Dok se vozilo kretalo kroz naselje Starčevica, eksplodirala je bomba postavljena ispod automobila. Prema rezultatima istrage, korišteno je približno 800 grama eksploziva TNT, a naprava je bila dodatno ojačana ekserima kako bi izazvala što teže posljedice. Istražitelji su pretpostavljali da je aktivirana daljinskim upravljačem.

Vukelić je poginuo na mjestu eksplozije.

Dobrinjac je zadobio izuzetno teške povrede zbog kojih su mu amputirane obje noge, dok je Pepinović također teško povrijeđena.

Mjesto ubistva dodatno je uznemirilo javnost. Eksplozija se dogodila svega nekoliko stotina metara od sjedišta MUP-a Republike Srpske, institucije kojoj je Vukelić ranije prijavljivao prijetnje. Način izvršenja ubistva, upotreba eksploziva i prethodne prijetnje otvorili su sumnje da je riječ o unaprijed planiranoj likvidaciji. Međutim, ko je organizovao i izvršio napad, do danas nije sudski utvrđeno.

Policija tvrdila da zna ko su ubice i nalogodavci

Jedan od najkontroverznijih trenutaka u višegodišnjoj istrazi dogodio se krajem 2008. godine. Tadašnji direktor Policije Republike Srpske Uroš Pena 26. decembra 2008. izjavio je da je slučaj ubistva Milana Vukelića policijski riješen. Prema njegovim riječima, policija je imala saznanja o osobama koje su izvršile i naručile ubistvo, ali nije raspolagala dokazima dovoljnim za njihovo krivično procesuiranje.

Ta izjava otvorila je pitanje koje se postavlja i danas: kako je moguće da policija tvrdi da zna ko je odgovoran za ubistvo, a da gotovo dvije decenije kasnije niko za njega nije osuđen?

Istraga je obuhvatila brojne aktivnosti, uključujući saslušanja više od stotinu osoba, pretrese, kriminalistička vještačenja i poligrafska ispitivanja. U postupak su bili uključeni i stručnjaci američkog Federalnog istražnog biroa (FBI), dok je tehničku podršku pružala Policijska misija Evropske unije.

MUP RS svojevremeno je ponudio i nagradu od 100.000 konvertibilnih maraka za informacije koje bi pomogle otkrivanju počinilaca.

Ipak, ni ove mjere nisu dovele do pravosnažne presude.

Hapšenja osumnjičenih nisu dovela do rasvjetljavanja zločina

Tokom istrage policija je privodila više osoba za koje se sumnjalo da bi mogle imati veze s prijetnjama, napadima na Vukelićevu imovinu ili samim ubistvom. U novembru 2008. godine uhapšeni su Borislav Popović, Đorđe Ćulum i Aleksandar Macanović, zbog sumnje na povezanost s prijetnjama Vukeliću i podmetanjem požara na njegovoj imovini.

Oni su ubrzo pušteni na slobodu zbog nedostatka dokaza.

U januaru 2009. godine uhapšen je i Enes Džanić, koji je bio osumnjičen da je naručio Vukelićevo ubistvo. I on je pušten zbog nedostatka dokaza.

Nijedno od ovih hapšenja nije rezultiralo utvrđivanjem krivične odgovornosti za ubistvo.

Uprkos policijskim tvrdnjama o saznanjima o počiniocima, istraga nije dala odgovor na dva najvažnija pitanja: ko je postavio eksploziv pod Vukelićev automobil i ko je, ukoliko je ubistvo bilo naručeno, izdao nalog za njegovo izvršenje.

Porodica gotovo dvije decenije traži istinu

Za porodicu Milana Vukelića svaka godišnjica predstavlja podsjećanje na gubitak, ali i na izostanak odgovora nadležnih institucija. Njegova sestra Ljiljana Todorović godinama javno govori o okolnostima koje su prethodile ubistvu i odgovornosti institucija koje, prema njenom mišljenju, nisu zaštitile njenog brata.

Posebno je kritikovala činjenicu da su prijetnje koje je Vukelić prijavljivao ostale bez djelotvornog odgovora. Na prošlogodišnjem obilježavanju godišnjice ubistva, 6. novembra 2025. godine, Todorović je ponovo izrazila nezadovoljstvo radom nadležnih.

Tvrdila je da porodica ima informacije da predmet više nije dodijeljen nijednom tužiocu nakon odlaska osobe koja je ranije radila na njemu.

Prema tadašnjim medijskim izvještajima, Okružno javno tužilaštvo Banja Luka nije dostavilo odgovor na pitanja novinara o trenutnoj fazi istrage. Riječ je o tvrdnjama porodice koje zahtijevaju zvanično razjašnjenje, posebno imajući u vidu da je Tužilaštvo ranijih godina saopćavalo da istraga traje.

Todorović je tada upozorila i na opasnost da se, uz izostanak sudskog epiloga, s vremenom izgubi i sjećanje na njenog brata.

Ubistvo koje je izazvalo reakcije organizacija za borbu protiv korupcije

Samo nekoliko dana nakon ubistva reagovao je i Transparency International Bosne i Hercegovine. U saopćenju od 14. novembra 2007. godine ova organizacija pozvala je MUP Republike Srpske da intenzivira istragu i utvrdi odgovornost za ubistvo.

Posebno su ukazali na činjenicu da Vukeliću nije pružena odgovarajuća zaštita uprkos prijavljenim prijetnjama i napadima na njegovu imovinu. Zatražili su i ispitivanje postupanja policijskih službenika te transparentnije informisanje javnosti o rezultatima istrage.

Ubistvo Milana Vukelića postalo je tako i pitanje sigurnosti osoba koje prijavljuju korupciju.

Njegov slučaj pokazao je koliko ozbiljne mogu biti posljedice kada pojedinac javno iznese sumnje na nezakonitosti, a institucije ne uspiju osigurati njegovu zaštitu.

Istovremeno, izostanak odgovora na pitanje ko ga je ubio dodatno je produbio nepovjerenje dijela javnosti u sposobnost policije i pravosuđa da procesuiraju teška krivična djela.

Devetnaest godina kasnije, pitanje je isto: Ko je ubio Milana Vukelića?

Milan Vukelić imao je 47 godina kada je ubijen. Iza njega je ostala porodica s četvero djece, ali i dokumentacija o navodnim nezakonitostima na koje je pokušavao upozoriti javnost. Njegovo ime ostalo je povezano s borbom protiv korupcije i zahtjevima da institucije zaštite one koji prijavljuju nepravilnosti.

Tokom godina organizovane su protestne šetnje, javna okupljanja i komemoracije. Novinari i aktivisti podsjećali su na njegove prijave, prijetnje koje je dobijao i izjave policijskih zvaničnika o saznanjima o odgovornima.

Ipak, sudskog epiloga nema.

Devetnaest godina nakon eksplozije u Banjoj Luci, ostaje činjenica da je čovjek koji je javno upozoravao na korupciju ubijen, a da oni koji su odgovorni za njegovu smrt nisu izvedeni pred lice pravde.

Ostaje i pitanje na koje porodica Milana Vukelića, ali i javnost Bosne i Hercegovine, čeka odgovor od 6. novembra 2007. godine: Ko je ubio Milana Vukelića i zašto?

federalna.ba

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.