Turnerova nagrada za Nnenu Kalu: Inkluzija u centru britanske umjetnosti

Nnena Kalu je osvojila ovogodišnju Turner nagradu, najprestižniju umjetničku nagradu u Velikoj Britaniji, za svoje „smjele i upečatljive“ skulpture i crteže – upisavši se u historiju kao prva umjetnica sa smetnjama u učenju koja je osvojila ovo prestižno priznanje.

Žiri je pohvalio Kaline skulpture jarkih boja – koje su nasumično umotane u slojeve svjetlucavih VHS traka, kanapa, kartona, kao i njene crteže vrtložnih, tornadu nalik oblika.

59-ogodišnja Kalu je autistična umjetnica sa smetnjama u učenju (s posebnim potrebama) koja ima ograničenu verbalnu komunikaciju.

Charlotte Hollinshead, koja s njom radi već 25 godina, izjavila je na ceremoniji: „Ovo je veliki, veliki trenutak za mnoge ljude. Ovo je planetarno. Ovo je srušilo zid od stakla.“

„Idol, legenda, pobjednica“.

(Izvor: Pa Media)

U emotivnom govoru koji je održala zajedno sa Kalu, rekla je: „Ova nevjerovatna dama radila je tako naporno tako dugo.

„Divno je što konačno dobija priznanje koje je zaslužila.“

Charlotte Hollinshead za The Guardian otkriva zašto je pobjeda za Kalu tako značajna. I ne samo za  Kalu, već i za ActionSpace, organizaciju koja je podržava već 25 godina; i za vidljivost i prihvatanje umjetnika s teškoćama u učenju u širem umjetničkom svijetu.

„Ovo je nevjerovatno veliko,“ kaže ona. „Moram se prisjetiti odakle smo počeli, kad nije postojalo nikakvo interesovanje. Sjedila bih na večerama s prijateljima iz umjetničkog svijeta. Niko nije bio zainteresovan za ono što radim, niti za koga radimo. Nismo mogli dobiti nijednu izložbu ni na jednom mjestu. Nijedna galerija nije bila zainteresovana. Drugi umjetnici nisu bili zainteresovani. Studenti umjetnosti nisu bili zainteresovani. Morali smo se probijati iz samih dubina dna.“

Fotografija: David Levene/The Guardian

Prethodne noći, u svom govoru u ime Kalu, opisala je pobjedu kao „seizmičku“. Kaluina izložba – za koju je kritičar umjetnosti Guardiana, Adrian Searle, predviđao da će osvojiti nagradu, predstavljena je na Turner prize izložbi u Bradfordovoj Cartwright Hall Art Gallery. Prvo upadaju u oči skulpture – bujne, izbočene, šarene forme koje se uvijaju i prepliću same u sebe. Izrađene su u slojevima materijala, umotane i povezane, svezane i prekrivene trakom, vrpcom, mrežom, plastikom. Videotraka, jedan od Kaluinih omiljenih materijala, pleše i svijetli na povjetarcu toliko slabom da ga jedva osjetite na koži. Drugo, privlače vas crteži, svi diptisi i triptisi, parovi i trojke koji odražavaju jedni druge. Zavojnice i spirale izražavaju precizan raspon tijela umjetnice, dosezanje njene ruke: možete osjetiti koliko su ljudski. Vidjela sam film na kojem radi, a redovni pokreti voskom ili olovkom po papiru u ritmičnom toku zvuče prelijepo. Spirale koje često stvara podsjećaju na puževe ili duboke unutrašnjosti školjki, povlačeći se u tamno plavo-crni vrtlog u sredini.

(Izvor: Getty Images)

Kako Hollinshead radi s Kalu u studiju?  No, njen aasistentica razbija jednu zabludu: Kalu nije neverbalna. Ona obično ne govori u velikoj grupi, kaže Hollinshead. Ali jedan-na-jedan, apsolutno govori. Hollinshead mi kaže da su ranije, u liftu prema doručku u hotelu, razgovarale o playlisti za proslavu koja se planira u Londonu povodom pobjede. Kalu je nabrojala, kaže Hollinshead: „The Bee Gees, Donna Summer, Stevie Wonder, Abba, Hot Chocolate.“

Kalu radi u studiju dva do četiri dana sedmično. „Kaže mi koje boje želi, koje materijale želi,“ kaže Hollinshead. „Moj je posao da sve to pripremim i rasporedim. Uvijek to zovemo njenim ‘bufetom’. Ona bira i uzima ono s čime želi raditi.“ Kalu ima ekholaliju – često ponavlja ono što joj je rečeno – „ali ako joj date prostora, vremena, ona kaže ono što joj je na umu,“ objašnjava Hollinshead.

Kalu je vrlo jasna kada su njeni radovi na papiru završeni (mnogi umjetnici bi dali mnogo da imaju taj osjećaj jasnoće). „Najveći dio mog posla,“ kaže Hollinshead, „je da je posmatram, kao i da slušam, i da se uvjerim da uvijek reagujemna njene potrebe, da je ne  guramu određenom pravcu, već da joj saosjećajno osiguram sve što joj je potrebno da uradi ono što želi.“

(Izvor: Getty Images)

Velike skulpture su malo drugačije: „Mnogo je djela preradila, gradeći ih do tačke gdje postaju potpuno velike, neukrotive umjetničke forme.“ Obično ih završava u prostoru izložbe, što je učinila i u Bradfordu, ponekad mijenjajući ono što su kustosi očekivali. Ali, kako Hollinshead ističe, to je prilično normalno za svakog umjetnika koji radi na izložbi.

Hollinshead jasno ističe dugoročni cilj koji je imala kroz 30 godina rada u ActionSpaceu, koji, osim Kalu, podržava desetine drugih umjetnika s teškoćama u učenju. Želi da umjetnici budu viđeni zrelo, kao dio savremenog umjetničkog svijeta, u mainstreamu njegovih institucija. Za nju je to bio slučaj da umjetnički svijet stigne do Kaluinih sposobnosti, a ne obrnuto.

„Životna posvećenost radu“ … Kalu dodaje završne detalje skulpturi. Fotografija: Jules Lister/Uprava Humber Street Gallery i umjetnica

„Nnena je bila spremna za ovaj uspjeh još prije nekoliko godina, ali svi ostali nisu“, kaže ona. I ako je Kalu konačno probila ono što je Hollinshead u svom govoru povodom nagrade nazvala „vrlo tvrdokornim staklenim plafonom“, mnogi su potpuno zanemareni.

„Imamo cijeli skladišni prostor pun dvadeset godina nevjerovatne umjetnosti koja čeka veliku retrospektivu ActionSpacea. Slama mi srce što toliko tih ljudi nije imalo svoj trenutak u centru pažnje“, kaže ona. „Tako sam sretna što se ovo dogodilo dok je Nnena u punoj snazi, dok zaista može uživati u tome. Ona razumije što se događa. Zaista razumije – i to je potpuno, istinski radostan trenutak.“

Fascinantna je Hollinsheadina odlučnost da sruši barijere u umjetničkom svijetu, možda zato što Kaluino djelo, njen način postojanja, predstavlja izazov za mnogo toga što se smatra važnim u tom svijetu. Umjetnički svijet je, paradoksalno za vizualnu umjetnost, vrlo fokusiran na verbalno: na umjetnike koji pričaju o svom radu, objašnjavaju ga, iako je to često teško za same umjetnike i ne posebno poučno za publiku.

„Izričito su mi rekli da Nnena neće moći imati umjetničku karijeru jer ne može konceptualizirati svoju praksu i podijeliti je“, kaže Hollinshead.

Umjetnički svijet joj nije posebno važan, ali joj je stalo do izložbi

Umjetnički svijet je također strukturiran oko pitanja vrijednosti i tržišta koja Kalu ne pogađaju – očito je duboko posvećena stvaranju svog rada, ali izgleda da joj nije stalo do spoljašnjih okvira.

„Nije je briga za umjetnički svijet“, slaže se Hollinshead, „ali brine je o organiziranju izložbi. Ako želimo više izložbi, i da budu zaista velike i sjajne i da imaju budžet da ona može dati sve od sebe i raditi svoje, moramo malo igrati igru. I mislim da smo sinoć malo okrenuli umjetnički svijet naglavačke.“

Za Kalu je put do prihvatanja u mainstream bio spor i postepen. Hollinshead priča o ranim godinama, kada su jedine izložbe dostupne za nju i druge umjetnike s poteškoćama u učenju bile u gradskoj vijećnici i bibliotekama u londonskoj općini Wandsworth, gdje je njihova suradnja počela. Prekretnica za Kalu bila je poziv da napravi samostalnu izložbu u okviru Glasgow Internationala 2018. godine (grad u kojem je rođena, od nigerijskih roditelja, 1966. godine). „To je bio prvi put da su kustosi, direktori galerija i drugi umjetnici došli i vidjeli rad“, kaže Hollinshead.

Slijedila je izložba u Hullu – samostalna izložba u Humber Street Gallery. Hollinshead se smije dok priča o tome kako je primijetila muškarca koji je gledao Kalu dok radi, a zatim se vratio sa sinom, studentom Glasgow School of Art. „Muškarac je rekao svom sinu: ‘Pogledaj: to je umjetnik. To je životna posvećenost radu.’“

“Neposlušni komadi’... dio izložbe u Barceloni 2024. Fotografija: Ivan Erofeev/Ljubaznošću Manifeste 15 Barcelona Metropolitana

Ove godine Kalu je imala svoju prvu samostalnu izložbu u inostranstvu, u Kunsthall Stavanger. Hollinshead se i dalje ne može načuditi. „Odveli smo ženu s veoma složenim teškoćama u učenju u Norvešku da postavi svoju samostalnu izložbu. Mislim, to je nečuveno za britanskog umjetnika. Zaista je revolucionarno.“

Hollinshead još uvijek nosi rozetu na svom džemperu koju je cijeli tim Kalu nosio prethodne večeri – u njenom centru je vesela fotografija umjetnice i riječi: „Idol, legenda, pobjednica, šta god“. To su citati jednog od učesnika radionice koju je Kalu nedavno vodila. Hollinshead kaže da su njene kolege iz ActionSpace danas preplavljeni porukama iz dnevnih centara i škola za djecu sa posebnim obrazovnim potrebama. „Mislim da će efekti ovoga biti ogromni“, kaže ona. „Škole rade umjetničke projekte bazirane na Nneni. Svi ti učenici rade skulpture i crtaju; nastavnici nam šalju fotografije.“

Hollinshead govori o posjeti koju su ove sedmice napravili u jedinici za djecu sa posebnim obrazovnim potrebama u jednoj redovnoj školi u Bradfordu. Kalu se uključila s djecom koja su pravila skulpture. Hollinshead vadi fotografiju: prikazuje malu djevojčicu sa Daunovim sindromom kako grli Kaluinu nogu. Navodno je ostala tamo tokom cijele sesije. Ova sedmična pobjeda za Kalu može biti prekretnica za umjetnički svijet, redefinicija onoga što se smatra vrijednim i dostojnim najviših priznanja. Ali možda prava važnost leži u tome šta bi to jednog dana moglo značiti za male djevojčice poput ove.

Nnena Kalu je rođena u Glasgowu, a nastanjena u Londonu, a kao dobitnicu najprestižnije nagrade za umjetnost u Velikoj Britaniji, sljeduje je i novčani dio priznanja u vrijednosti od  od 25.000 funti.

Kalu je u posljednjih nekoliko godina postepeno sticala priznanje u svijetu umjetnosti nakon što je od 1999. radila kao rezidentna umjetnica u organizaciji Action Space, koja podržava umjetnike sa smetnjama u učenju.

Gđa Hollinshead, njena menadžerica, rekla je: „Tako smo sretni što je talenat i prekrasan rad Nnene sada dostupan svijetu, da svi vidite  umjetnicu koja stvara predivne, složene forme – sve to uz slušanje disco muzike, često što glasnije moguće.

„Karijera Nnene odražava dug i često vrlo frustrirajući put koji smo prošli zajedno… kako bismo izazvali predrasude ljudi prema umjetnicima sa različitim sposobnostima, a posebno umjetnicima sa smetnjama u učenju, jednoj važnoj, ali nedovoljno cijenjenoj kreativnoj zajednici.

Nnena se suočila s nevjerovatnom količinom diskriminacije, koja traje i danas, pa se nadamo da će ova nagrada srušiti te predrasude."

Svi radovi umjetnika sa užeg izbora izloženi su u galeriji Cartwright Hall u Bradfordu izložba će trajati do 22. februara 2026. godine.

(Izvor: Getty Images)

Ostali nominovani bili su Rene Matić, Zadie Xa i Mohammed Sami, koji će svaki dobiti po 10.000 funti.

Turner Prize je od svog osnivanja 1984. godine najprestižnija i najkontroverznija umjetnička nagrada u Velikoj Britaniji. Među prethodnim dobitnicima su Lubaina Himid, Jeremy Deller, Grayson Perry, Steve McQueen i Damien Hirst.

federalna.ba/The Guardian/BBC