Turčalo za FR: SAD se vraćaju kao dominantni igrač

Sead Turčalo, dekan Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i ekspert u oblasti sigurnosti, za Federalni radio je govorio o američkom diplomatskom prestrojavanju na Zapadnom Balkanu,  ustrajnosti BiH u NATO integracijama, Dodikovim potezima i izlaznim strategijama, očekivanju neke vrste sankcija od EU prema onima što podrivaju ustavni poredak u BiH, nastavku misije EUFOR-a.

Sjedinjene Američke Države u region šalju pet Bidenovih  „specijalaca“: Gabriel Escobar, Christopher Hill, Michael Murphy, Jeffrey Hovenier, James O'Brien. Svima je zajedničko što su iskusni diplomati koji poznaju Zapadni Balkan. Neki od njih su aktivni u regionu od devedesetih, a koliko poznaju Zapadni Balkan svjedoči i to da su učestvovali u mirovnim pregovorima u Daytonu, poput Christophera Hilla, nekadašnjeg zamjenika Richarda Holbrookea. Gospodine Turčalo, da li su Sjedinjene Američke Države promijenile strategiju kada je u pitanju Zapadni Balkan?

Mislim da ne treba precjenjivati niti podcjenjivati činjenicu da će se pet iskusnih diplomata u narednom periodu posvetiti američkom angažmanu na Zapadnom Balkanu. Ne treba precjenjivati iz razloga što često svaki potez međunarodnih aktera, uključujući i SAD, tumačimo kao potez da se nalazimo u fokusu njihovog nacionalnog interesa. Ne treba precjenjivati i zbog okolnosti koje su se od vremena kada su oni bili angažirani promijenile, da se pojavio niz novih aktera koji žele ostvariti uticaj na Zapadnom Balkanu. Diplomate koji dolaze imat će nove okolnosti i, naravno, Rusiju koja potpomaže neke od antidržavnih politika u Bosni Hercegovini. Značajno je da je Bidenova administracija odlučila da pošalje, kada govorimo o rangu i težini diplomata, one koji se mogu vrlo jasno suprotstaviti onome što Ruska Federacija radi u regiji u situaciji zamrznutog konflikta. Ono što je ostalo identično od perioda u kojem su spomenute diplomate angažirane jeste EU koja ne pokazuje svoju sposobnost da efikasnije sudjeluje u situacijama povišenih tenzija. Odmjeravanje snaga različitih vanjskih aktera će biti zanimljivo promatrati.

Gospodine Turčalo, da li se Amerika vraća kao partner Evropskoj uniji ili kao dominantni igrač?

U ovakvoj Evropskoj uniji samo kao dominantni igrač. Ako bi se vraćala kao partner, to bi značilo da bi svih narednih godina imali neefikasno  djelovanje Sjedinjenih Američkih Država. Vrlo smo svjesni situacije da EU nije više - kada je riječ o Zapadnom Balkanu, posebice Bosni i Hercegovini - akter koji ima mehanizme da potiče jačanje države, nego upada u zonu onog koji nema kapacitete da upravlja konfliktnim situacijama. Evropska unija zbog nedostataka nove unutrašnje konsolidacije šalje takve poruke prema regionu, da to ohrabruje i regionalne i vanjske igrače da se repozicioniraju na Zapadnom Balkanu. Na posljednjem Summitu se vodila debata da li uopće u završnu deklaraciju ubaciti evropsku perspektivu Zapadnog Balkana. U situaciji kada se evropska perspektiva čini udaljenijom, vlastodršci traže nove saveznike. Zato se SAD vraća kao dominantni igrač.

To znači da Amerika ima kapaciteta, za razliku od Evropske unije, da konačno riješi goruće pitanje Bosne i Hercegovine i Kosova?

Hoće li ova, nazovimo je američka kadrovska rokada, i na koji način utjecati na bosanskohercegovačke, nikad zategnutije političke prilike?

Nisam siguran da SAD ni sa ovom postavkom može riješiti ta dva zamršena koncepta na Kosovu i u BiH. Da bi to riješili, trebali bi imati partnera u EU. Ono što Sjedinjene Američke Države mogu, i to će  iskoristiti, posebice u BiH, na način na koji su utjecale da neki (prije svega mislim na člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda), došli na krilima međunarodne zajednice... SAD imaju dovoljno kapaciteta da takvim ljudima, u koordinaciji sa drugim akterima, okončaju političku karijeru. SAD znaju kako ciljanim sankcijama, uz pomoć bilateralnih evropskih partnera,  zaustaviti financijske tokove onima koji slijede destabilizirajuću politiku i kako koristeći sistem „mrkve i štapa“ postići neku vrstu kompromisa. Nisam optimista da se ta dva goruća problema mogu riješiti tako brzo.

Kako ocjenjujete tok integracija BiH u NATO, s obzirom na to da ne postoji politički konsenzus, za jedne pitanje članstva BiH u Alijansi je strateški prioritet, za druge razlog za ucjene i blokiranje Programa reformi odbrane BiH koji je dobio veliku podršku od svih 30 članica NATO saveza?

Tu imamo dvije linije razumijevanja. Ako promatramo dnevnopolitičku situaciju i javne nastupe političkih predstavnika iz entiteta Republika Srpska, podrška NATO integracijama je mala, tek 8 do 9 posto, iako je u ukupnom zbiru ta podrška u BiH preko 60 posto. Imamo i drugu liniju onog što vidimo na terenu, a to je da svi zvanični strateški dokumenti, doktrinarni zakoni idu u korist NATO integracija BiH. I bez obzira na naziv dokumenta, postignut je kompromis o prvom Programu reformi koji je NATO prepoznao kao akcijski plan za članstvo. Nažalost, zbog blokade institucija Program reformi nije dovršen. Sve do trenutka dok ne budemo imali funkcionalnije ponašanje političkih aktera, ne možemo očekivati da ćemo postati punopravna članica, ali je važno da imamo reformski proces i konstantno prisustvo Sjevernoatlantskog saveza u BiH.

Vjerujete li da će Milorad Dodik povući saglasnost za Zakon o odbrani?

On se nigdje ne pojavljuje. Antiustavne poteze vuku drugi akteri po njegovoj naredbi. NSRS je testirala izgradnju parainstitucija kroz Agenciju za lijekove kao najbenigniju, sa odgodom od šest mjeseci primjene zakona. Milorad Dodik je prešao crvenu liniju odavno, sada je duboko ušao u crveno polje, iz kojeg se vrlo teško može vratiti. Pokušaj formiranja paralelnih oružanih snaga - a radi se o najosjetljivijim pitanjima - naišao bi na oštru reakciju. Formiranje oružanih snaga RS-a dovelo bi BiH na ivicu konflikta; nisam siguran da je to potez koji ne bi doveo do najrazornijih sankcija i Republiku Srpsku, koja bi implodirala i završila kao neka hrvatska samouprava . Te namjere Dodika o samostalnosti RS-a unutar BiH mogu proizvesti situaciju u kojoj bi taj entitet sam sebe urušio.

Koji je razlog da Milorad Dodik ide na sve ili ništa, da ide do  krajnje granice?

Milorad Dodik ne djeluje sam. Njegove akcije leže u našem susjedstvu i Ruskoj Federaciji. Do sada ima poluglasnu saglasnost oba aktera; da li će dobiti potpunu saglasnost da ide do krajnjih granica, to ćemo vidjeti, to je dosta hipotetičko pitanje. Ali način na koji kreira novu izlaznu strategiju, gdje treba uvesti na politički teren izvan institucija raspravu o načinu ili primjeni odluke Ustavnog suda BiH o šumama,  jeste priča o izlaznoj strategiji kojom dodatno urušava jednu od ključnih institucija BiH, a to je Ustavni sud. Pristanak da politički akteri raspravljaju o primjeni odluke Ustavnog suda je zapravo pristanak svakog političkog aktera koji o tome bude razgovarao s Dodikom, na urušavanje države. Ta njegova izlazna strategija kojom bi pokazao da je ostvario neki svoj cilj je jako opasna.

Mandat EUFOR-u, koji ističe u novembru, produžen je. Mnogi su se pitali zašto Milorad Dodik nema ništa protiv, a znamo njegov stav o strancima i znamo da EUFOR pruža snažnu podršku Oružanim snagama BiH, koje Dodik želi rasturiti.

Mandat je produžen na nivou EU, očekujemo raspravu o produženju mandata mirovne misije ALTEA pred Vijećem Sigurnosti UN-a, vidjet ćemo kako će se ponašati Rusija.

Mislite da će Rusija staviti veto?

U Vijeću sigurnosti države se teško odlučuju na stavljanje veta, ali budući da je i prilikom prethodnog produženja mandata EUFOR-a  Rusija propitivala potrebu misije, moguće je da to bude proces u kojem bi eventualno, ako se procijeni, moglo doći do zaustavljanja mirovne misije. Ali postoji član koji nije derogiran i koji definira ulogu NATO-a, tu se daje mogućnost Sjevernoatlantskom savezu da u svakom trenutku rasporedi svoje snage. U tom balansiranju da li je bolje imati misiju EU ili NATO jeste činjenica koja će usmjeravati odluku Ruske Federacije ili Dodikov stav.

federalna.ba