Anthony Hopkins: Svako jutro se probudim i pomislim – još sam tu. I to je čudo.

Kada se Anthony Hopkins pojavi na ekranu video poziva, odmah pita: „Kakvo je vrijeme tamo kod vas?“ U tom trenutku je u Londonu već pao mrak, a u Los Angelesu, gdje Hopkins živi više od pola stoljeća, jutro je vedro i sunčano – baš kao i njegov osmijeh. „Došao sam ovdje prije 50 godina“, kaže s prepoznatljivim velškim naglaskom. „Neki su mi rekli da sam se ‘prodao’, a ja sam odgovorio: ‘Ne, samo želim malo sunca i dobar ten.’ I moram priznati – Los Angeles mi je dao divan život.“

Ipak, ne može se reći da je posljednjih godina sve bilo idilično. U januaru ove godine, Hopkinsova kuća u Pacific Palisadesu izgorjela je u katastrofalnim požarima koji su harali Kalifornijom. „Bio je to pravi kalvarij“, govori gotovo vedrim tonom. „Ali zahvalni smo što niko nije stradao. Spasili smo naše mačke, stvari nismo – ali životi su ono što se računa.“ U trenutku nesreće Hopkins je bio u Saudijskoj Arabiji, gdje je njegovu muziku izvodila Kraljevska filharmonija. Danas on i supruga Stella žive u iznajmljenoj kući u Brentwoodu. „Izgubili smo sve, ali kad vidite koliko je ljudi izgubilo mnogo više – kuće, sigurnost, životnu ušteđevinu – shvatite koliko ste sretni.“

88 godina i dalje bez odmora

U decembru će napuniti 88 godina, ali ni ne pomišlja na penzionisanje. Nedavno je završio snimanje filma s Guyem Ritchiejem („Precizan je do zadnjeg detalja, fantastičan čovjek“), a uskoro se vraća u Britaniju, gdje će raditi na novom filmu Richarda Eyrea o Daphne du Maurier, a zatim i na projektu u rodnom Walesu. Hopkins se lako prilagođava novim vremenima. Na Instagramu redovno objavljuje humoristične videe – u jednom od njih parodira vlastitog Hannibala Lectera, noseći Kim Kardashianin „Skims“ facijalni steznik: „Zdravo, Kim. Već se osjećam deset godina mlađe“, govori u kameri, pa dodaje karakterističan Lecterov zvuk s usana. Kardashian mu je, kaže, poslala poruku da se smijala do suza.

Memoari o djetinjstvu i boli

No Hopkins se u posljednje vrijeme sve češće okreće prošlosti. Njegova nova knjiga We Did OK, Kid nije tipična autobiografija slavnog glumca. Iskrena i bez uljepšavanja, donosi priču o djetinjstvu u radničkom Port Talbotu, o ocu pekaru i majci koja ga je pokušavala disciplinirati strogim pravilima. „Moj otac je bio čovjek koji nije trpio slabosti“, kaže Hopkins. „Uvijek bi rekao: prestani se žaliti, stani uspravno i bori se.“

Hopkins, 5 godina, 1943. Fotografija: Anthony Hopkins

U školi je bio osamljenik, često ismijavan i proglašavan „beskorisnim“. Jedan mu je nastavnik čak rekao da je „bezumni konj za vuču“. „Bio sam izgubljen u mašti“, priznaje. „Nisam razumio svijet oko sebe, nisam mogao pratiti nastavu. To me učinilo ogorčenim i zatvorenim. Počeo sam se štititi hladnoćom i arogancijom – glumio sam snagu.“

Sjećanje kao dar

Hopkins je, međutim, imao jedno oružje – izuzetno pamćenje. „Mogao sam zapamtiti sve – cijele pjesme, drame, govore“, prisjeća se. Prvi put ga je pozorište očaralo kada je u školi gledao Laurencea Oliviera u Hamletu. Imao je 12 godina. „Taj trenutak me prodrmao. Počeo sam učiti Shakespeareove monologe napamet.“ Godinama kasnije, upravo će mu Olivier ponuditi priliku života – audiciju za Nacionalno pozorište u Londonu. Hopkins se prisjeća tog susreta s osmijehom: „Imao sam tu ‘velšku opasnost’ u sebi, tu eksplozivnost, i mislim da mu se to svidjelo. Bio je moj mentor.“

Hopkins kao Odin uz Chrisa Hemswortha Thor: The Dark World. Fotografija: Cinematic/Alamy

No, u svijetu teatra 60-ih vladao je i kult alkohola. „Svi su pili – Burton, O’Toole, Reed... Bio je to dio tradicije“, kaže Hopkins. „I ja sam pio, previše. Postao sam agresivan, nisam podnosio autoritete. Ulazio sam u svađe s redateljima, u barovima, gdje god sam mogao.“ Kada se 1975. probudio u Los Angelesu i shvatio da je prethodne noći vozio 800 kilometara potpuno pijan, bez sjećanja, znao je da je kraj. „Bio sam lud. Mogao sam ubiti čitavu porodicu. Tada sam čuo glas – ne znam da li iz glave ili srca – koji me pitao: ‘Hoćeš li živjeti ili umrijeti?’ Odgovorio sam: ‘Živjeti.’ I tog trenutka je sve stalo. Otišao sam na sastanak Anonimnih alkoholičara i više nikad nisam popio.“

Iza kulisa snimanja filma Kad jaganjci utihnu. Fotografija: Moviestore/Shutterstock

Hollywood i svjetska slava

Nakon što se preselio u Ameriku, sve se promijenilo. Prvi film bio je The Lion in Winter s Peterom O’Tooleom i Katharine Hepburn. „Hepburn mi je rekla: ‘Ne moraš glumiti. Samo reci tekst.’ Taj savjet mi je ostao cijeli život.“ Slijedile su godine rada, a onda – The Silence of the Lambs (Kad jaganjci utihnu) (1991). Uloga Hannibala Lectera donijela mu je prvi Oscar i besmrtnu slavu. „Znao sam da ga ne smijem igrati kao čudovište“, objašnjava. „On je inteligentan, smiren, uljudan – i zato toliko strašan.“ Foster ga se, priznaje, zaista bojala: „Na kraju snimanja rekla mi je: ‘Bojala sam te se cijelo vrijeme.’ Rekao sam joj: ‘I ja sam se bojao tebe!’“

Kao Hannibal Lecter u filmu Kad jaganjci utihnu. Fotografija: Orion Pictures/Allstar

Tokom karijere, Hopkins je utjelovio kraljeve, pape, slikare, psihijatre i božanstva – od Nixona i Hitchcocka do Odina u Thoru. No, mnogi ga pamte po tišim, introspektivnim ulogama – poput butlera u Ostatku dana (1993) ili dementnog oca u The Father (2020), koji mu je donio drugog Oscara. „Bio sam star, igrao sam starog čovjeka, nije bilo potrebe da glumim“, kaže kroz smijeh. „Film je bio jednostavan, ali bolan u svojoj istini.“

Daleko od holivudske pompe

Uprkos slavi, Hopkins se nikada nije poistovjetio s holivudskim sjajem. „Ne zanimaju me crveni tepisi ni glamur. Radim promocije jer moram, ali radije bih bio kod kuće, svirao klavir ili čitao.“ Njegov društveni krug je malen – supruga Stella, nekoliko bliskih prijatelja i njena porodica. „Stella me spasila“, priznaje. „Pomogla mi je da pustim tugu, krivnju i sve ono što me držalo zarobljenim.“ Danas Hopkins rijetko komentariše politiku, ali o ljudskosti govori s dubokom jednostavnošću. „Moramo učiti slušati jedni druge, čak i kad se ne slažemo“, kaže. „Najgore što čovjek može imati je – sigurnost da je u pravu. To stvara ratove, mržnju, podjele. Mi smo krhka bića. Samo pokušavamo preživjeti.“ Kad govori o sebi, glas mu postaje tih. „Još uvijek osjećam onog malog dječaka sa slike na poleđini knjige“, kaže. „Ne znam ništa. Samo se pitam – kako sam stigao dovde? Iz Port Talbota do Hollywooda? To je za mene i dalje misterija.“

Kao Richard Nixon u filmu Olivera Stonea Nixon. Fotografija: Alamy

Savjet mladima

Ipak, jedna mu stvar ostaje jasna: „Nikad se ne predaj. Ako padneš, ustani. Ne budi žrtva. Imaš moć u sebi, svi je imamo. Samo moraš pronaći taj okidač koji će te pokrenuti.“ Zastaje, pa dodaje kroz smijeh: „Radim i dalje jer me zovu – i jer volim taj osjećaj. Uvijek se pripremam do detalja, čitam tekst stotinu puta. To stvara sigurnost. A sigurnost daje slobodu.“

Na kraju razgovora, kad ga pitam kako danas vidi svoj život, Hopkins se nasmije i kaže: „Probudio sam se jutros i rekao sebi – još sam tu. Zdrav, živ, sretan. Toliko mojih prijatelja više nije. Ja sam, kako da kažem…“ Zastane, pa s onim poznatim Hannibalovskim osmijehom doda:

„Fucking lucky (Je**no te sreće).“

federalna.ba/The Guardian