Trideset godina od raspada SSSR-a

August je vrlo bitan mjesec za današnju Rusiju. Naime, prije 30 godina, tačnije 19. augusta 1991. godine, u Moskvi je propao bivši Sovjetski Savez tako što su komunistički tvrdolinijaši izvršili državni udar i svrgnuli posljednjeg sovjetskog komunističkog lidera Mihaila Gorbačova. Gradnja simbola “Hladnog rata”, Berlinskog zida, počela je 30 godina ranije, tačnije 13. augusta 1961. godine. Međutim, iako su zid i Sovjetski Savez odavno srušeni, globalne podjele su sve izraženije jer je najteže srušiti zidove u glavama ljudi.

Njemačka je prošlog mjeseca obilježila 60. godišnjicu početka gradnje Berlinskog zida. Tom prilikom je njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier izgradnju zida od 1961. godine pa nadalje nazvao “početkom kraja" za komunistički režim. Podsjećamo, vlasti tadašnje Demokratske Republike Njemačke, ili kako se udomaćilo u narodu, Istočne Njemačke, započele su gradnju 155 kilometara duge granice zbog, kako su objasnili, zaštite zemlje od fašizma?! Tadašnji Zapadni Berlin izoliran je sve do 1989. godine, kada je zid srušen, a Njemačka ujedinjena.

“Izgradnja zida je oblikovala ovaj grad više od 40 godina. Oblikovala je mene jer sam 19 godina živio u DDR-u, odrastao sam tamo. A oblikovala je i Berlin i cijeli njemački narod”, kaže Gordon Freiherr von Godin, direktor muzeja DDR-a.

Zanimljivo je, da je gradnja zida počela usred američko-sovjetskih pregovora, za koje historičari kažu da su imali iznimno pozitivan tok, zahvaljujući ponajviše tadašnjem predsjedniku SAD-a Johnu Kennedyju i sovjetskom lideru Nikiti Hruščovu. No, to je tema za neku drugu priču. Ipak, zid će ostaviti neizbrisiv trag u milionima ljudi, političari širom svijeta služili su se njime kao mantrom novog globalnog poretka, a čovječanstvu za pamćenje je ostao bizaran spomenik ljudske gluposti.

Međutim, vratimo se Sovjetskom Savezu. Iako formalno nezavisna država, Istočna Njemačka na širem političkom planu ništa nije radila bez najuže konsultacije sa rukovodstvom Sovjetskog Saveza, neupitnog autoriteta tadašnjeg komunističkog svijeta i Varšavskog pakta, NATO pandana pod kojim su bile države Pribaltika i najveći broj zemalja Istočne Evrope.

Dakle, ovaj mali ogled o nastanku Berlinskog zida ponajbolje oslikava moć i geostrateški značaj Sovjetskog Saveza te njegov uticaj na kreiranje političke mape svijeta tog vremena, a zašto ne reći – i današnjeg vremena?!

Činjenice kažu slijedeće: posljednji sovjetski lider Mihail Gorbačov, zbog njegove “perestrojke” naročiti miljenik Zapada, smatrao je da može sačuvati Sovjetski Savez daljnjom “perestrojkom”, odnosno reformom ka decentralizaciji države. Naime, već 1990. godine Litva proglašava nezavisnost te u januaru ’91. centralna vlast u Moskvi ne uspijeva vratiti tu nekadašnju sovjetsku republiku u SSSR – Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, kako se zvanično zvao Sovjetski Savez, dok u Gruziji i Azerbejdžanu izbijaju etnički sukobi. Stoga u martu 1991. godine Gorbačov poziva na referendum na kojem se prema službenim rezultatima, više od 70 posto stanovništva izjasnilo za „očuvanje Sovjetskog Saveza kao obnovljene federacije suverenih republika s jednakim pravima“. No, pregovori su se teško odvijali. Učestvovalo je samo devet od 15 sovjetskih republika i niko nije imao predstavu kako bi taj novi Sovjetski Savez trebao izgledati.

“Problem je bio u nedostatku političke volje i spremnosti da se preuzme odgovornost za zemlju”, ističe Viktor Alksnis, bivši član sovjetskog parlamenta.

Gorbačov je ipak uspio ispregovarati novi državni ugovor za očuvanje državne zajednice, a potpisivanje je bilo planirano za 20. august 1991. godine. To se nije nikad dogodilo jer je 19. augusta Gorbačov svrgnut dok je bio na odmoru na Krimu.

“Organizatori puča držali su ga kao zatvorenika tri dana. Nakon tog su ga oslobodili i mogao se vratiti u Moskvu. Već je bio Jeljcinov talac jer mu je dugovao svoju slobodu”, kaže Andrej Gračev, glasnogovornik posljednjeg sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova.

“Probudio sam se tog dana uz nešto što je zvučalo kao buka tenkova. Došao sam do Bijele kuće, današnje zgrade vlade Ruske Federacije. Bilo je tenkova i ljudi su se okupljali. Nakon nekog vremena, tadašnji predsjedsjednik Rusije Boris Jeljcin se obratio s jednog od tih tenkova”, prisjeća se fotograf AP-a Aleksandar Zemljianičenko.

Komunistički tvrdolinijaši su izveli državni udar protiv Mihaila Gorbačova kako bi spriječili raspad i slom SSSR-a, ali su postigli upravo suprotno. Na političkom nebu zasjala je nova zvijezda, Boris Jeljcin, tek izabrani predsjednik Rusije, koji se profilirao kao protivnik komunista. Desetine hiljada ljudi ga je podržalo okupljanjem ispred njegovog sjedišta u Moskvi, Bijele kuće, kako bi protestirali protiv državnog udara.

Pučisti su uhapšeni, neki su izvršili samoubistvo, a Komunističkoj partiji Rusije je zabranjeno djelovanje. Tri mjeseca nakon državnog udara, predsjednici Rusije, Ukrajine i Bjelorusije osnovali su Zajednicu nezavisnih država – ZND, a Sovjetski Savez je i službeno prestao postojati.

“Trideset godina kasnije još smo zarobljeni u postimperijalističkom načinu razmišljanja. Vlast je za neke postala ultimativna vrijednost, zajedno sa ograničenjima slobode i kontrole nad civilnim društvom. Ne želim ni pominjati direktna ograničenja izborne slobode”, ističe Genadij Burbulis, savjetnik Borisa Jeljcina, bivšeg predsjednika Rusije.

Ova hirurški precizna ocjena stanja političkog uma u današnjoj Rusiji ima uporište u 30-ogodišnjem vremenskom vakumu. Naime, i Boris Jeljcin je 1991. godine mislio da će Moskva zadržati svoj uticaj u zajednici nezavisnih država, ali stvarnost je bila drukčija. I danas Vladimir Vladimirovič Putin uporno održava tu Jeljcinovu mantru da utiče ili kontrolira nekadašnje sovjetske republike, danas nezavisne države. Kako to uspijeva, najbolje pokazuju primjeri Ukrajine i Gruzije. Zato ne čudi prisnost između Putina i predsjednika Bjelorusije, Aleksandra Lukašenka jer je vlast, po bilo koju cijenu, ultimativna vrijednost!

Ovo je priča iz vanjskopolitičkog magazina Svijet. Cijelu emisiju pogledajte OVDJE.

federalna.ba