Tražio je da se po njemu ništa ne zove: Zaim Muzaferija, naturščik

Naturščik. Čovjek koji nema glumačku diplomu, ali posjeduje apsolutnu filmsku istinu. Pred kameru ne donosi naučene monologe, ni izvježbane pokrete, već svoj sopstveni život.

Glumac se ne postaje, glumac se rađa. A u Visokom se rodio najveći naturščik. Od rođenja imun na glumačke manire i naučene šablone, s razvojem od babinog opančara do pedagoga, profesora njemačkog i francuskog jezika i glumca, koji je pojavom i radom zadužio prvo rodni grad pa čitav ovaj prostor.

Zapravo je profesor

Dok su se u Sarajevu razvijale filmske trake i montirali spektakli za velika kina, zvijezda tih filmova je upisivala ocjene u dnevnik. Mnogi Visočani starije generacije neće reći da su ga gledali u Kuduzu, nego da je Zaim predavao njemački. On je tu proveo puni radni vijek, zaradio penziju, postao i ostao profesor.

A kako je to sve počelo? Godine 1952. grupa lokalnih entuzijasta zvanično pokreće amatersko pozorište u Visokom, u koje se na foru uvlači i Zaim. Doduše, on je i među amaterima bio plaćen, pa se to može nazvati prvim profesionalnim opredjeljenjem.

“Mene je još od mladih nogu privlačila ta pozornica, ta gluma i predstave koje sam gledao dok su to još davala visočka društva Napredak, Gajret, Narodna uzdanica, Muslimanska čitaonica i naročito vatrogasci - oni su bili vrlo aktivni. I ja sam nekako se ugurao dolazeći na probe tih družina, slušajući kako se to priprema. I želio sam da ja uđem u to. Jedino da šaptač jednom da oboli, da ga nešto omete, pa da meni režiser, Šerif Salibegović, dozvoli da ja šapćem. I to bude, zaista, jedan put. I šapćem ja, ali, vraga, ja ne mogu ostati samo na onom ravnom čitanju, došaptavanju teksta, nego ja počinjem da se unosim u to, da se uzbuđujem, da podižem glas, spuštam - da glumim, što bi danas rekli. A Šerif mi kaže: Zaime, nemoj mi glumiti, ti samo šapći.”

Htjeli su ga Bato Čengić, Krsto Papić, Lordan Zafranović... 

Kad je Jugoslavija prolazila kroz period opismenjavanja i kulturne obnove, biti radnik u kulturi je značilo biti malo i rudar. Nisu imali budžet, a pogotovo ne sistematizaciju radnih mjesta. Zaim je bio sve. I režiser i scenograf i sufler. Po potrebi je i sam igrao. Kostime su šile lokalne krojačice, a platna za kulisu su se uzimala od visočkih fabrika.

“Da kažem da je ova zgrada veoma, veoma značajna u mom, da reknem, umjetničkom periodu. To jest, periodu scenskog rada. Sad je na tom mjestu dograđena sala, gledalište, pozornica, sad je to i kino, vidjeli ste natpis još iz prethodnog rata.”

I upravo ovdje, u izazovima i ograničenjima provincijskog teatra, djelovao je čovjek koji će redefinisati jugoslovensku kinematografiju. Bato Čengić, Krsto Papić, Lordan Zafranović... Kad su ga uzimali za svoje likove u filmu, nisu uzimali glumca, nego ljudsko lice stvarno revolucije.

Hapšen zbog antifašističkog djelovanja

Kaže, u ovom pozorištu na početku bavili su se recitovanjem borbenih, za vrijeme koje im je pristajalo. Ali docnije Zaim će režirati više od 80 predstava domaćih i svjetskih klasika, što će ga učiniti jednim od najboljih amaterskih pozorišta u čitavoj Jugoslaviji. Njegova prva drama nosi ime Borba se nastavlja. Ako išta, naslov ga je savršeno opisao.

Što se tiče filmske karijere, u pitanju je više od stotinu naslova, od šezdesetih godina do početka 21. vijeka. Za razliku od mnogih glumaca koji su partizane i igrali i vidjeli samo na filmu, Zaim je tu historiju proživio. Tokom Drugog svjetskog rata bio je pripadnik Narodnooslobodlačkog pokreta, a kao mladić u Visokom hapšen i zatvaran od ustaških vlasti zbog antifašističkog djelovanja. Njega nisu morali učiti kako se s dostojanstvom nosi partizanska uniforma ili kako se drži puška.

Jedna pjesma Bijelog dugmeta

Ali on ne igra komandante, generale ili partijske komesare. On igra narod. I na filmu i u životu. Njegov antifašizam nije bio politička parola, nego odbrana golog dostojanstva. U vlastitoj režiji. U režiji običnog čovjeka.

“Nisam ja nikad ni sanjao da dođem na film ili televiziju, ali kad te to jednom zgrabi, onda postane to tiha strast.”

I upravo onako kako obični ljudi skromno razmišljaju, Zaim reče jednom da voli onu pjesmu Bijelog dugmeta - Pristao sam, bit ću sve što hoće. I tako se po njemu, po njegovoj želji, ništa i ne zove. A opet ga niko ne zaboravi.

federalna.ba

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.