Tito ga nije htio gledati, a bio je odan antifašizmu: Bato Čengić

Sve što sistem jedva prožvače, a nikako proguta, ide u bunker. U komunistički zatvor. Duboko u zemlju. Osim ako je u tjelesnoj formi. Tad već ide na Goli otok. U bunkeru su završavali filmovi Bate Čengića. Jer je imao usta koja ne hvale sama sebe. I jer je znao. Pravu revoluciju čini stalna kritika.

“Ja sam bio čovjek koji je bio obavezan na razmišljanje o svima nama, o našim životima. Ali da unosim u ono što je pripadalo dogmatskom obliku politizacije svijesti na nivou masa. Ja sam bio čovjek koji je malo se distancirao od tog slogana i od te pretpostavke. Kao stvaralac sam počeo malo da razmišljam i o pojedincu i o jednom ljudskom biću koje ima pravo da se malo odvoji od tako jedne zahuktale mašine i da malo izađe iz tog voza. Da stane negdje. Da se zaustavi. Da predahne. Ja sam bio čovjek koji je onda doveden u situaciju da se proglašava nepodobnom ličnosti ili da se moja djela proglašavaju nepodobnim filmovima. Ali suština je u sljedećem - da su ta djela bila apsolutno politizirana do ovog današnjeg dana.”

Reditelj je koji je ostao zapamćen kao onaj kojeg Tito nije htio gledati. Njegovi su prvi na spisku filmova koji se, prema sudu Partije, ne trebaju gledati ni prikazivati javno. Nema tu sudskog dekreta, ali postoji tek kao prijateljski savjet da Bato sačeka premijere svojih filmova ili njihov festivalski život. Čemu to i kako? Pa, Partija kaže da njegove priče i nisu baš realne. Jer u fokusu nije bila tronizacija uspješnog sistema, nego čovjek.

“Bavio sam se ljudima koji su u zatvoru. U komunističkom zatvoru. I svi su pitali - šta ti to treba kada mi imamo sretan i lijep život? Kako je moguće da čovek koji je bio Alija Sirotanović ili rudari, koji su u to doba dali sve što je zemlja tražila od njih, u jednom trenutku budu zaboravljeni?”

Kao nagradu za svoj rad tražio je veću lopatu. Rečenica je to najpoznatijeg rudara Alije Sirotanovića. Film inspirisan njime, Slike iz života udarnika, također je dobio tarabu u Jugoslaviji. Bato je tematizirao šta je radnik u mašini, u pogonu koji ne smije stati. I šta je njemu ta mašina da za njom tako umire. Stoga, Bato je tvrdio da je radnička klasa ključni kotačić. Jer je znao. Pravu revoluciju čini radnička klasa.

Bahrudin Bato Čengić pravio je antičke drame na ekranu. Drame o nesrećama malog čovjeka. Na primjer, o djeci koja se mobilizacijom, koja je ulazila u odgojne sisteme, tretiraju kao odrasli. O djeci koja nemaju djetinjstvo. Da li bi takvi, s traumama iz ratova, postali likvidatori kao i odrasli? S takvim moralnim pitanjima morali bismo reći da su i Batini igrani - dokumentaristički rađeni.

“Zašto praviti film o djeci k i zašto se tako grubo odnositi prema njima u jednom djelu? Niko nije postavio pitanja zašto se život odnosio prema djeci tako grubo u odnosu na njihovu prošlost i budućnost? Zašto su ostali bez roditelja? Ko ih je dovodio u situaciji da postaju vojnici koji su se bili zajedno sa odraslima?”

Stručnjaci će reći - Bato je bio ‘crni talas’, taj najkontroverzniji period u historiji jugoslavenske kinematografije, jer nije prikazivao lice Jugoslavije, nego naličje. A nisu filmski autori izmislili taj termin ‘crni talas’, nego kritičari koji su bili bliski vlasti. Oni su takve filmove nazivali crnim, jer su mislili da ocrnjavaju jugoslavensku stvarnost, odnosno da zlonamjerno prikazuju samo ono loše u državi. Tako su Batine filmske slike parirale žanru horor filma, uz sirovi ambijent, brutalnost režima, dugogodišnjost u kompleksima fabrika, krezbe i maljave radnike.

Pravu revoluciju čini poginuće. Smrt za njenu svrhu. Ali kako, zapravo, izgleda ta pobjeda kad se jednom desi? No, hajdemo se razumijeti ovdje. Antifašizam je bio u svemu što je Bato radio, pa čak i pod vetom. Jer antifašizam seže dalje od ideološkog državnog uređenja. Antifašizam je vrijednost humanizma, a ne politike. I još jedna bitna stvar. Ne govori Bato o komunizmu i Titu isključivo negativno, nego o prvacima te komunističke tiranije koji su koristili pozicije moćnika da diktiraju ljudskim slobodama. Koji su ušli u fanatizam. Koji su sami sebi pod krinkom jednog komunizma dali pravo da budu dželati.

Ali, avaj! Čitav njegov život bio je obojen iscrpljivanjima. U jednom trenutku predstavljao zemlju, u drugom ga pljuvali zbog te iste zemlje. A opet nam je, na našu sreću, ostavio pregršt televizijskih, igranih, dugometražnih, kratkometražnih.

Batu bi zanimalo kako se sjećamo antifašizma. Evo dokaza da iz historije nismo ništa naučili i da težimo njenom ponavljanju. Tokom rata od 1992. godine do 1995. godine, odnosno tokom opsade Sarajeva, Spomen-park Vraca, kao simbol borbe protiv fašizma, korišten je kao mjesto odakle su grad i građani iz snajpera. Tada, ali i nakon rata, ostao je devastiran, bez obzira na to što ga je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine proglasila nacionalnim spomenikom 2005. godine. Ali, izgleda da našem narodu ništa nije sveto, naročito mi sami sebi.

Znamo li šta danas čini pravu revoluciju? Iz Batinog intervjuja 1990. godine: “Mi smo narod koji temeljito počinje od ništa. Ne koristimo historiju kao povuku. Stalno smo u mitovima koji mogu da izazovu bratoubilački rat. Stalno smo u svojim slavama prošlih dana. Stalno smo u nekim svečanostima koje su iza nas. A nemamo dovoljno mudrosti da se okrenemo prema budućnosti. Tako da nam uvijek predstoji to što se zove bratoubilački rat”.

federalna.ba