Times: Muzej ratnog djetinjstva lider u istraživanju odrastanja obilježenog ratom

Tinejdžerica koja se ukrcavala na voz iz Luhanska nije ni slutila da će vozna karta koju drži u ruci nepovratno presjeći njenu vezu s domom i djetinjstvom. Jednom kada se vrata vagona zatvore i voz krene ka zapadu Ukrajine, više neće biti mogućnosti za povratak.

Nevolje za grad na istoku Ukrajine počele su tog proljeća, zatomivši svijet tinejdžerskih snova isprekidanim pucnjevima i glasinama o uhićenjima i nestancima.

„Grad je polako utihnuo,“ rekla je Oksana, koja sada ima 23 godine. „Primijetila sam da su ljudi prestali razgovarati jedni s drugima jer nisu mogli znati ko je proruski, a ko proukrajinski orijentisan. Kada bih se vozila autobusom s mamom nijedna od nas nije pričala na ukrajinskom iz straha da će nas neko čuti. Iz dana u dan se činilo kao da je jedna mala iskra dovoljna da se rasplamsa vatra.“

Uprkos svemu, mogućnost izbijanja rata činila se nevjerovatnom: takvo nešto nije bilo moguće. Kada se 22. juna 2014. godine ukrcala na voz iz Luhanska s kartom koju su njeni roditelji uspjeli kupiti nakon dva dana čekanja u redu, tada petnaestogodišnja Oksana (pravo ime poznato je redakciji) bila je uvjerena da ide na jednomjesečno ljetovanje kod bake u Zapadnoj Ukrajini.

„Da mi je tog dana, dok sam sjedila u kupeu voza, neko rekao da sam upravo izgubila svoj dom i da je ta vozna karta posljednja iz Luhanska, ne bih u to mogla povjerovati, vjerovala bih da je to obična ludost,“ prisjetila se u Kijevu ove sedmice.

„Ali situacija se brzo mijenjala tog ljeta. Nevolje koje su počele na proljeće preko ljeta su prerasle u rat. Nikada se nismo vratili našoj kući.“ 

Sedam godina kasnije, omot u kojem se nalazila ta sudbonosna vozna karta, prekriven reklamama za danas nepostojeće vozne linije na relaciji Kijev – Moskva, sada je eksponat u Muzeju ratnog djetinjstva, neprofitnom muzeju sa sjedištem u Bosni i Hercegovini koji je nedavno otvorio gostujuću izložbu u Historijskom muzeju grada Kijeva. Otvorenje ove izložbe dio je šireg djelovanja Muzeja čiji je cilj dokumentovati iskustva djece koja su odrastala ili još uvijek odrastaju u ratovima u Ukrajini i BiH, ali i Afganistanu, Iraku, Siriji i šire.

Među izloženim predmetima nalaze se knjiga bajki iz koje je svom djetetu čitala jedna majka koja je poginula tokom granatiranja, medvjedić koji pripada dječaku kojem je granata otkinula prste, majica, umjetnički radovi i druge uspomene, a tematsku poveznicu između njih čine osjećaji žala, gubitka i nesigurnosti, te iskustvo raseljenosti, koji su snažno preneseni kroz sažetu formu svjedočenja vezanih uz svaki od predmeta.

„Moja mama mi je nekada čitala iz ove knjige,“ govori Yevhenij, rođen 2010. godine. Yevhenij je iz grada Avdiivka, odnosno regije Donbas u Istočnoj Ukrajini gdje je 2014. godine započeo rat koji i danas traje. „Moja mama i moj brat su poginuli. Nakon granatiranja, moj brat je još neko vrijeme bio živ. Onda su počeli da vade gelere iz njegovog tijela i tada je umro.“

To je sve što je Yevhenij napisao.

Drugi eksponati imaju nešto više apstraktnu poveznicu sa sukobom u Ukrajini. Među izloženim eksponatima su i radovi kroz koje su se djeca izražavala za vrijeme rata ili tako pronalazila način da odagnaju mentalni pritisak prouzrokovan granatiranjem.

„Teško je objasniti koliko mi je zaista umjetnost pomogla tada,“ kaže Dmytro Andriyanov, četrnaestogodišnjak iz Zolotea, mjesta na osporavanoj teritoriji Istočne Ukrajine. Slika sova u noći koju je naslikao kao devetogodišnji dječak sada je dio muzejske postavke.

„Ipak, umjetnost mi je pružila privremeni osjećaj sigurnosti i dopustila da zaboravim na granate koje su padale. Kroz nju sam mogao uhvatiti trenutke normalnosti. A sovama sam bio fasciniran: kul likovi koji uživaju u miru noći bez da ih spopadaju ljudi.“

Skoro 13.000 ljudi, uključujući i 146 djece ubijeno je u Ukrajini od izbijanja rata prije sedam godina nakon što je Rusija aneksirala Krim, a separatisti dobili rusku podršku u borbi za prevlast nad regijom Donbas. Na osvojenoj teritoriji ubrzo su nikle samoproglašena Narodna republika Donjeck i Narodna republika Luhansk, a više od 200.000 djece interno je raseljeno.

Muzej ratnog djetinjstva prvotno je otvoren u Sarajevu 2017. godine, a do sada je prikupljeno više od 3000 predmeta i svjedočenja osoba koje dijele iskustvo odrastanja u ratu. Međunarodno širenje djelovanja – čega je izložba u Ukrajini najskoriji primjer – pozicioniralo je Muzej ratnog djetinjstva kao lidera među projektima koji preispituju posljedice odrastanja obilježenog ratom.

„Smatrao sam da je dječija perspektiva rata nedovoljno zastupljena,“ pojašnjava Jasminko Halilović, osnivač i direktor Muzeja koji je kao dječak preživio opsadu Sarajevu od 1992. do 1995. godine.

„Frustriralo me to. Kultura sjećanja puna je drugih heroja: reportera, vojnika, političara; imamo mnoge knjige i druge medije koji govore o tome kako odrasli vide rat i kako su ga preživjeli, ali činilo mi se da tu često nedostaje upravo dječija perspektiva.“

„A tu su bili i privatni razlozi,“ dodao je u razgovoru za The Times u Kijevu ove sedmice. “Jedna prijateljica iz djetinjstva, devetogodišnja djevojčica s kojom sam se igrao, poginula je za vrijeme rata i želio sam uraditi nešto vezano za naše iskustvo.“

Halilović je na Facebook-u objavio pitanje „Šta je za tebe djetinjstvo u ratu?“, pozivajući druge da podijele svoja sjećanja koristeći ne više od 160 karaktera. Ogroman odaziv i intenzivna korespondencija koja je usljedila ostavila je snažan utisak na Halilovića. Preko hiljadu sjećanja postalo je dio knjige „Djetinjstvo u ratu“ koja je objavljena 2013. godine.

Kada je počinjao raditi na knjizi Halilović je primjetio da je u BiH potreba za dijeljenjem iskustava odrastanja tokom rata ostala neadresirana.

„Kako sam dobijao sve više različitih materijala shvatio sam da je knjiga limitirana da potpuno uspješno prenese sva sjećanja i odgovori na potrebu ljudi da podijele svoja iskustva,“ pojašnjava Halilović. „Ljudi koji su mi se javljali željeli su više – većini njih je ova ideja bila važnija nego što je bila meni. Shvatio sam i to da nisam znao ništa o ratnom djetinjstvu. Na početku rata imao sam četiri godine, a na kraju osam. Nisam imao predstavu šta je to ratno djetinjstvo za dvanaestogodišnju djevojčicu ili za dijete koje odrasta u domu za nezbrinutu djecu ili za dijete u izbjeglištvu.“

Transformacija projekta iz knjige u muzej s međunarodnim kapacitetom započela je 2015. godine u Japanu gdje je „Djetinjstvo u ratu“ prvi put prevedeno na strani jezik. Naime, Halilović se susreo sa grupom osoba koje su kao djeca preživjeli Drugi svjetski rat – čitajući o iskustvima djece iz BiH, izrazili su želju da s njim podijele vlastita sjećanja koja su tom prilikom isplivala na površinu.

„Rekli su mi da su se mogli identificirati sa mnogo sjećanja iz knjige,“ dodaje Halilović. „Stekao sam dojam da ako se ljudi iz Japana koji su bili djeca za vrijeme Drugog svjetskog rata mogu povezati sa iskustvima ljudi koji su bila djeca u Bosni 1990-ih, onda ovo iskustvo ne poznaje granice. Onda govorimo o univerzalnom iskustvu. Tada sam ozbiljnije počeo razmišljati da posvetim svoj život ovom projektu.“ 

Dvije godine kasnije Halilović će otvoriti Muzej u Sarajevu koji se od tada samo nastavio razvijati. Muzej ratnog djetinjstva sada osim Sarajeva otvara ured u Hagu, a već ima urede u New Yorku i Kijevu, gdje je prošlog mjeseca otvorena prva izložba u Ukrajini nakon koje će slijediti izložbe u drugim ukrajinskim gradovima.

Halilović se nada da će, kroz muzejske eksponate i priče, ovaj projekat postići više od pasivnog bilježenja historije tako što će omogućiti i učesnicima u stvaranju kolekcije i posjetiocima da dožive preobražaj kroz dijalog o ovom zajedničkom iskustvu.

„Vjerujemo da Muzej može imati aktivnu ulogu kao platforma kroz koju osobe koje su odrastale za vrijeme rata mogu podijeliti svoja iskustva, i tako učiniti da se osjećaju vidljivim i zastupljenim. Pružanjem same spoznaje da nisu sami vjerujemo da možemo doprinijeti njihovom oporavku ili nošenju sa svojim iskustvima,“ dodaje Halilović.

Oksana, koja je stekla master iz Sociologije na univerzitetu u Kijevu i ponovo izgradila svoj život nakon iznenadnog raseljenja iz Luhanska na početku rata, slaže se s ovim zapažanjem – dijeljenje iskustva sa Muzejem ratnog djetinjstva pomoglo joj je da procesira sjećanja i emocije iz perioda rata.

„Naučila sam da prihvatim ono što se desilo i ne osjećam da sam žrtva što sam se našla u takvim okolnostima,“ rekla je za vrijeme posjete izložbi. „Osjećam se snažnije: rat je dio mene i dio mog identiteta. Nisam osobito ponosna zbog toga, ali se ni ne ustručavam da o tome pričam.“

Uprkos svemu, dok je govorila o posljednjoj karti iz Luhanska koja se sada nalazi izložena u staklenoj vitrini muzeja, u njenom glasu osjetio se prizvuk sjete. Porodica se ponovo okupila u Zapadnoj Ukrajini, ali se ne mogu vratiti kući.

„To nekako podsjeća na posljednje sekunde filma sa stare filmske trake“, kaže Oksana. „Slika se odjednom samo prekine, kao simbol vremena koje ne može da traje.“

federalna.ba/Muzej ratnog djetinjstva/The Times