Turska sve ozbiljniji igrač na globalnom igralištu

Novac i oružje oduvijek su najveći kamen spoticanja i polja zajedničkih interesa i velikih i malih svjetskih sila. Posljednjih mjeseci u fokusu bio je sporazum AUKUS, napetosti na granici Ukrajine s Rusijom, testna lansiranja raketa na istoku Azije, zatim priča o formiranju jedintvenih evropskih vojnih snaga, situacija u Afganistanu, Siriji... Mnogo je sporova na različitim meridijanima i paralelama, a u sve su direktno ili indirektno umiješane Sjedinjene Države, Rusija i Turska. Odgovor na pitanje zašto je vrlo jednostavan – zato što prodaju naveće količine i najsavremenije oružje. Ima tu još velikih igrača, ali ovaj put bavit ćemo se s ova tri najistaknutija.

Susret američkog i turskog predsjednika Joa Bidena i Recepa Tayyipa Erdoğana na marginama samita G20 u Rimu izazvao je mnogo pažnje. Bio je to njihov drugi sastanak od Bidenovog stupanja na dužnost, te se čini da su lijepo, s mašnicom, upakovali stari odnos dviju država da izgleda bolje i drugačije, a u biti je isti. Protekli period obilježili su zategnuti odnosi između dva lidera i dvije zemlje – od protivturskih stavova koje je Biden iznosio tokom predizborne kampanje, pa do nedavne Erdoğanove prijetnje protjerivanjem, između ostalih, i američkog ambasadora u Turskoj. Razlog najvećih tenzija u posljednje vrijeme ipak su novac i oružje. Sjedinjene Države su izbacile Tursku iz programa proizvodnje bombardera F-35, za koji je Turska već dala novac. Reklo bi se da je sastanak u Rimu označio pomak ka rješavanu tog spora.

“Izvršili smo uplatu od milijardu i 400 miliona dolara za F-35. S obzirom na uplatu, sada smo fokusirani na to da ovaj proces ide u pravom smjeru. Kada smo razgovarali o ovome, F-16 je često bio na našoj agendi. Pitanje modernizacije postojećih F-16 ili nabavka novih. Naši ministri odbrane razgovaraju. Vidio sam pozitivan pristup gospodina Bidena i drugu dimenziju u Zastupničkom domu i Senatu. Rekao sam Bidenu: Vi imate utjecaja na obje strane, očekujemo vašu pažnju tamo gdje bude potrebna”, izjavio je Erdoğan.

Dok turska čeka modernizaciju i proširenje svoje flote modernijom verzijom F-16 aviona, trguju svojim proizvodima. Nedavno su varnice sijevnule na relaciji Turska-Rusija kada je Kremlj optužio Ankaru za destabilizaciju regije zbog prodaje njihovih ratnih dronova Bayraktar ukrajinskoj vojsci.

“Zaista imamo posebne i dobre odnose s Turskom, ali ovaj slučaj, nažalost, donosi našu zabrinutost da bi isporuke takvog naoružanja ukrajinskoj vojsci mogle potencijalno destabilizirati situaciju na liniji kontakta”, istakao je glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov.

“Ako je država kupila oružje od nas ili druge zemlje, onda to oružje ne može biti označeno kao tursko, rusko ili ukrajinsko. Ako država to kupuje od nas, onda taj proizvod više nije turski. Možda je napravljen u Turskoj, ali on pripada Ukrajini. Tursku se za to ne može kriviti”, poručio je ministar vanjskih poslova Turske Mevlut Cavusoglu.

Turska se ovdje našla između dvije vatre, a demonstrira silu i na sjeveru Afrike. Isti dronovi su donijeli vojnu premoć nad snagama libijskog generala Haftara, kao i sukobima u Nagorno Karabahu nad Ermenima. Turska demonstrira silu Bayraktarima, koji su nastali kada su Sjedinjene Države stavile embargo Turskoj na svoju vojnu tehnologiju, i u Siriji, gdje tjera isključivo svoje interese, uprkos suprotnim stavovima zapadnih i ruskih saveznika. S Erdoğanom na čelu, ta zemlja gradi imidž jedne nove prkosne Turske koja ne donosi odluke koje bi ga mogle brzo srušiti s pozicije moći - odnosno izazvati preveliki gnjev glavnog NATO šefa. Naravno, govorimo o Sjedinenim Državama, a s njima u paketu idu i zapadni saveznici. Svjesni su veliki igrači da Turska, iako je pokušavaju kontrolisati, nije mali igrač, pa u cijeloj toj igri moći zamjeraju joj oskudno sprovedenu demokratiju i poštivanje sloboda.

“Predsjednik Turske koristio je ljude u političke svrhe. Hvala Bogu pa je to prestalo. I predsjednik Bjelorusije Lukashenko radi potpuno istu stvar. Koristi ljude za prijetnju i ucjenu. To mora potpuno da se zaustavi”, kazala je kancelarka Njemačke Angela Merkel.

Dakle, ovako Zapad opisuje tursku verziju demokratije, a Erdoğan, između ostalog, na ovakav način stavlja zapadnjacima do znanja da je Turska njegova država, da tu odlučuje on i da mogu sarađivati, a ne odlučivati umjesto njega. Suma sumarum, prijetnja protjerivanjem ambasadora iz Turske koji se petljaju u unutrašnja pitanja, okretanje Rusiji kad Amerikanci otkažu dogovor i okretanje leđa Rusiji kada su u pitanju stavovi u islamskim zemljama i Ukrajini najnoviji su dokazi Erdoğanove moći i nezavisnosti njegove zemlje od mišljenja drugih, što pokazuju da Erdoğan iz dana u dan postaje sve veći igrač na globalnom igralištu.

federalna.ba