Šta je nama, a šta njima Partizansko?

Nakon što je Partizansko spomen groblje osvanulo u srijedu ujutro uništeno, a 700 ploča razbijeno, oštećeno, razbacano UABNOR je za danas u 10 sati zakazao protestno okupljanje na Partizanskom groblju. "Mostarom su u svom rušilačkom pohodu prošle neofašističke horde i totalno devastirale Partizansko spomen groblje. Mostar, onaj slobodarski, ne smije ostati nijem na ovo dešavanje koje traje desetljećima već, navodi se u pozivu. "Građani Mostara moraju reći svoj stav o ovome. Recimo neofašizmu NE", ističu iz mostarskog UABNOR-a. Kako kažu, dolazak na ovo okupljanje glas je za slobodu, za razumijevanje, za Mostar, za BiH. "Ne boj se, dođi! Smrt fašizmu – sloboda narodu!", poručuju. 

Šta je nama i šta njima Partizansko groblje?

Prije svega treba istaći da Partizansko nikada nije imalo niti jedan simbol koji bi na bilo koji način vrijeđao ili čak uzdizao određene ideologije, bile one antifašističke ili komunističke. Upravo suprotno. Zašto onda ovaj nekada maestralno urađeni kompleks toliko smeta? Možda jer se u njegovoj neposrednoj blizini nalazi Veležov, pardon stadion HŠK Zrinjski, kluba koji postoji više od 100 godina, minus onih 60-ak, perioda u kojem je bio zabranjen? Treba li podsjećati i zašto? Ili možda smeta jer su antifašisti, pardon fašisti ipak, na posljetku "oslobodili" grad? No, vratimo se nekadašnjem ponosu grada. Partizanskom. Spomeniku. 

"Ja sam gradio spomenike koji ne liče na spomenike. Nisam ih ni zamišljao kao spomenike. Spomenici podsjećaju na muku, na patnju, ali ništa ne definiraju, pogotovo ne u propagandnom smislu. Razbio sam socrealističku formu spomenika i ruski utjecaj tih godina, veoma proširen i prisutan u Jugoslaviji. Ja sam radio kontemplativne igrarije. Element igre sam uvijek volio. Dok sam ih gradio, priželjkivao sam svijet bez spomenika. Ovi narodi su, čini se, stvoreni da pate i tu patnju nove generacije dodatno kompliciraju. Spomenici patnji su neiskreni, često glupi i komični. Takvi ne objašnjavaju više ništa, ne pozivaju ni na što. Želio bih svijet bez spomenika. Spomenike bi mogli zamijeniti apstraktni dijagrami koji slave život, podsjećaju na njegovu kratkoročnost... Sretan svijet je svijet bez spomenika. Filozofske i metafizičke ideje ne trebaju materiju. Svaki spomenik je pomalo agresivan. A sjećanja koja budi su uvijek opasna. Nemoguć je, naravno, svijet bez historije, ali trebalo bi graditi historiju pameti, ideja, senzacija, a ne historiju nadjačavanja. No, čini se da je to samo moja pusta želja!", nekada je govorio kreator ovog famoznog spomenika koji, eto već godinama predstavlja uporan trn u oku onima koji Mostar očito je nikada nisu ni (u)poznali.

„Dva grada će se gledati licem u lice, oči u oči..."

Veliki arhitekta Bogdan Bogdanović je pozvan 1959. godine da projektuje memorijalni kompleks za 810 palih antifašista Drugog svjetskog rata iz Mostara na Bijelom Brijegu, južno od periferije grada. Bogdanovićev cilj je bio da napravi nekropolis po ugledu na stare etrurške lokalitete na Bliskom istoku. Nekropolis predstavlja grad mrtvih naspram grada živih, sa istim popločanim putevima, ulicama i kapijama, to je mikrokosmos grada Mostara. Baš onako kako je Bogdanović opisao: „dva grada će se gledati licem u lice, oči u oči – grad mrtvih antifašističkih junaka, uglavnom mladića i djevojaka – ratnika i grad živih, za koji su oni položili živote…”, kazao je svojevremeno Bogdanović. Sagrađen je polako, mukotrpno i pažljivo, dobrovoljnim prilozima i donacijama kamena iz palih kuća u ratu, što mu daje poseban značaj i simboliku.

Bio je to veliki kompleks koji je trebao da prevaziđe visinsku razliku od dvadeset metara. Koristeći kamen iz rijeke Neretve, duga zakrivljena šljunkovita staza je početak koji oponaša mostarske puteve na taj način formirajući šetačku stazu koja je podijeljena na dva dijela sa kaskadnom vodom u sredini. Staze vode do terasa koje su izgrađene na padini brda. Na ovim terasama se nalazi 630 apstraktnih kamenih spomen-ploča na kojima su uklesana imena palih antifašista. „Izvori pokazuju da postoji mnoštvo različitih značenja iza ovih spomen-ploča, jedni govore da predstavljaju slobodu i oslobođenje od patnje, dok drugi izvori govore da su kamene ploče oblikovane tako da podsjećaju na rezove stabala, koji bi simbolizovali prekid i odvajanje od mladosti. Ipak neki pokušavaju da kažu da su kamene ploče dizajnirane u obliku cvijeta, što bi moglo da predstavlja „cvjetanje” novog života iz zemlje”, govorio je Niebyl.

Pripremni radovi za gradnju Partizanskog spomenika počeli su u oktobru 1960. godine, dok je zvanični početak radova bio 1. decembra 1960. godine. Radove na bušenju i miniranju brda, te izgradnji spomenika, vodio je Ahmet Ribica, inžinjer građevine. Izgradnju je finansirala Skupština općine uz brojne donacije mostarskih radnih organizacija. Dobrovoljnim radnim akcijama omladine pošumljena je šira zona spomenika. Spomenik je svečano otvorio, 25. septembra 1965. godine Josip Broz Tito povodom dvadesete godišnjice oslobođenja Mostara od fašizma i na dan formiranja Mostarskog bataljona.

Spomenička ljepota i sada je opipljiva, svjetska i neusporediva - mada od nerazumnih "bačena na smetljište"

O Spomeniku i njegovoj ljepoti, koja je "bačena na smetljište" od strane nerazumnih ljudi, u postratnim godinamaa pisao je Bogdanović:

"Već dvadest godina nisam bio na mjestu velikog sjećanja, na memorijalnom, na Partizanskom spomen groblju. Kad se otvaralo u vrelom danu 25. mjeseca septembra godine 1965., bio sam student u Dubrovniku. Danas sam, dok zamire to nekoć sveto mjesto, u pristojnim godinama koje izbjegavaju susrete s izgubljenim ljudima, bezprizornim spodobama i nesretnim sudbinama koje, poput sjenki, promiču zasjenjenim stranama umjetnikovih skulptorskih vizija. Spomenička ljepota i sada je opipljiva, svjetska i neusporediva - mada od nerazumnih "bačena na smetljište"! U njega je ugrađeno 12.000 kamenih detalja i 1.193 kvadratna metra kamenih ploča sa starih mostarskih kuća. U kaldrmu staza koje vijugaju kroz ili između zidanih kontura, utisnuto je tačno 87.000 oblutaka iz naše vječne rijeke Narente!"

Primjer partizanskog memorijalnog groblja godinama je predstavljao simboliku arhitekture mrtvih. Onu koja komunicira sa živima, pričajući priču o životu i smrti, čineći je privlačnom za ljude koji su dolazili i osjećali ljepotu i monumentalnost kakva zapravo jeste u stvarnosti. To je bio simbol sna za vječni počinak ljudi.

"Svaki spomenik je pomalo agresivan. A sjećanja koja budi su uvijek opasna. Nemoguć je, naravno, svijet bez historije, ali trebalo bi graditi historiju pameti, ideja, senzacija, a ne historiju nadjačavanja. No, čini se da je to samo moja pusta želja", reče Bogdanović. I nažalost, bi u potpunosti u pravu.

federalna.ba