Snajperi, minobacači i školske uniforme: Svakodnevica djece u Taizu

Svako jutro u 6 sati desetogodišnja Rafeef i njen mlađi brat spremaju se za školu, oblačeći uniforme krem i smeđe boje. Rafeef se uvijek raduje susretu s prijateljima i učenju svega, od matematike i arapskog jezika do islamskih studija. Jedva čeka da sljedeće godine počne učiti engleski jezik. Ali za Rafeef put do škole nosi mnogo veće rizike od prelaska ceste ili propuštanja autobusa, opisuje Nawal Al-Maghafi za BBC.

Njena škola u Taizu, na jugozapadu Jemena, nalazi se na planini na rubu doline poznate kao ničija zemlja – teško osporavane linije fronta u građanskom ratu između snaga koje podržavaju međunarodno priznatu vladu Jemena, iza koje stoji Saudijska Arabija, i Huta koje podržava Iran.

S jedne strane škole nalazi se teritorij pod kontrolom vlade, a s druge položaji hutskih snajperista. Rafeefin dom nalazi se niže niz planinu. Svaki put kada ide u školu, mora hodati uzbrdo okrenuta leđima prema snajperistima.

„Bojim se“, kaže ona.

Prema podacima UNICEF-a, oko 3,2 miliona djece u Jemenu nije pohađalo školu čak i prije nego što je rat prošlog mjeseca eskalirao.

UNICEF navodi da su hiljade djece ubijene ili ranjene od početka rata 2014. godine, dok su hiljade drugih regrutovale naoružane grupe s obje strane.

Ipak, uprkos rizicima, Rafeef kaže da ne želi prestati ići u školu jer voli viđati svoje prijatelje i to joj je jedina prilika da bude s njima. Počinje nabrajati djecu iz svog razreda.

Odlazak u školu jedini je trenutak kada joj roditelji dopuštaju da izađe iz kuće. Kažu da žele da se obrazuje i dobije priliku za bolji život. Rafeef se nada da će postati doktorica.

„Minobacačka granata pojavila se niotkuda“

Rafeefina porodica preselila se u Taiz iz obalnog grada Hudaydah prije devet godina, tražeći sigurnost nakon što su Huti preuzeli kontrolu nad tim područjem.

Ali i Taiz je pretrpio posljedice borbi.

Rafeef kaže da je prije dvije godine izveden minobacački napad ispred njihovog novog doma.

„Svi su bili vani, osim mene i mog brata. Onda je minobacačka granata došla niotkuda… Geleri su prošli kroz vrata i ušli u kuću.“

Slomljena joj je ruka, a na mjestu gdje je pogođena i dalje ima ožiljak.

Sukob se posljednjih dana dodatno intenzivirao. Huti su u nedjelju presjekli važan pravac snabdijevanja koji povezuje Taiz s Adenom, čime su praktično uspjeli opkoliti Taiz. Kontrola nad tim pravcem više puta se mijenjala.

Stanovnici su za BBC rekli da strahuju da bi Huti svakog trenutka mogli zauzeti grad.

Vladine snage ove sedmice ostvarile su napredak na drugim područjima, navode izvori, ponovo preuzevši kontrolu nad strateškim položajima uz moreuz Bab al-Mandab – ključnu tačku za pomorski saobraćaj – te pokrenuvši ofanzivu s ciljem ponovnog preuzimanja kontrole nad glavnim gradom Sanaa.

Kuće u Taizu uglavnom su rasute po padinama, ali mnoge su porodice napustile bježeći od borbi. Dva puta pokušavamo posjetiti naselje u kojem žive Rafeef i njena porodica, ali nas lokalni vođa upozorava da je previše opasno. Prilikom prvog pokušaja stanovnici naselja kažu nam da su tri osobe upucane snajperima. Drugi put saznajemo za još jednu pucnjavu.

U školi nas jedan od nastavnika, 45-godišnji Abdel Raqeeb al-Obaidi, vodi na krov kako bi nam pokazao ono što, kako kaže, predstavljaju hucki vojni kampovi, kasarne i položaji snajperista u planinama.

Dok stojimo na krovu, jemenski sigurnosni savjetnik koji nas prati iznenada nam govori da se vratimo unutra. Kaže da smo vidljivi s tih položaja i da bi mogli biti pogođeni.

Abdel Raqeeb se smije, svjestan opasnosti. Kaže da je škola već ranije bila pod vatrom.

„Situacija može eksplodirati svakog trenutka dok sjedimo na času ili spavamo, dok smo u školi ili napolju na ulici. Ne znamo kakva je naša budućnost niti šta će biti sutra.“

Za Abdel Raqeeba rizik je postao dio svakodnevice. Njegova naviknutost na opasnost uznemirujuća je.

Taiz je dugo bio jedno od glavnih bojišta razornog građanskog rata u zemlji. Nakon što su 2015. godine istjerali vladu iz glavnog grada Sanaa, Huti su pokušali preuzeti i Taiz, ali su ih lokalne milicije potisnule iz većeg dijela grada.

Preuzimanje Taiza Hutima bi omogućilo potpunu kontrolu nad sjeverom zemlje. U posljednjoj ofanzivi Huti intenzivno koriste dronove uz drugo oružje. Civili ponekad stradaju kao kolateralne žrtve borbi.

Dječak poginuo od gelera

Kasnije te večeri dobijamo poziv iz bolnice udaljene oko pet minuta vožnje od škole. Dvoje djece teško je povrijeđeno u minobacačkom napadu. Kada stižemo u bolnicu Al-Rawdah, vidimo medicinsku sestru kako stoji ispred odjela intenzivne njege i drži majušni par bež gumenih sandala poprskanih krvlju.

Pripadale su Ahmedu, trogodišnjem dječaku za kojeg saznajemo da je poginuo kada je minobacačka granata pogodila automehaničarsku radionicu u gradu. Kada je pitamo za cipele, medicinska sestra Ikram Shamsan počinje plakati.

„Šta su ovo dijete ili njegova porodica ikada učinili pogrešno?“, pita ona.

Ahmed je poginuo kada mu je komad gelera probio srce, ušavši kroz leđa. Dječak je bio s ocem, koji je u automehaničarskoj radionici pumpao gumu na motociklu. Otac je ostao nepovrijeđen.

Doktor nam kaže da je otac namjeravao ostaviti sina kod kuće, ali je dječak plakao jer je želio poći s njim. Dok iz bolnice iznosi tijelo svog sina, otac pita kako će se suočiti s dječakovom majkom. Ono što je trebalo biti običan odlazak da obave jednostavan posao pretvorilo se u najgori dan njihovih života.

Još jedan dječak, 11-godišnji Amjad, također je bio u automehaničarskoj radionici. On i njegov brat radili su tamo s amidžom, šaljući novac svojoj porodici u rodnom selu. Geleri su pogodili Amjadova pluća i abdomen. Kada stižemo do njega, nalazi se na intenzivnoj njezi i teško diše. Pored njegovog kreveta nema rodbine. Njegov ljekar opisuje njegovo stanje kao kritično i strahuje da bi mogao umrijeti u roku od nekoliko sati. Nada se da će njegova majka stići na vrijeme da se oprosti od njega.

Amjad je primljen oko 20 sati te večeri. Njegova majka stiže do njega oko 6 sati narednog jutra, nakon osmosatnog putovanja iz sela. Sjedi pored njegovog kreveta i moli se, pokušavajući ostati pribrana. Kada izađe iz sobe, pada na koljena i slomljena plače. Ljekari kažu da mu se tokom njene posjete srčani ritam poboljšao. Procjenjuju da je dovoljno stabilan za još jednu operaciju. Od tada je podvrgnut toj operaciji, ali je i dalje u kritičnom stanju.

„Stalno smo prestravljeni. Užasno je gledati djecu kako ginu“, kaže medicinska sestra Shamsan. „Želimo mir i želimo biti sigurni.“

federalna.ba

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.