Sava mu je bila utočište - nikad potpuno tamo, nikad sasvim ovdje | Bekim Sejranović

Sava je poput kičme Balkanskog poluotoka, koji bi se, bez imalo pretjerivanja, mogao nazvati potkontinentom s obzirom na sve - broj država, naroda, kultura, povijest, mitove, religije, ratove, mržnje i ljubavi. Zapisa to Bekim Sejranović, vjerovatno ležeći negdje na nekom splavu pod uticajima opijata – ustvari, na svom brodu, na “Savskoj bubi”, na koju se izvalio kad se vratio iz hladne Skandinavije. Jer na ovoj međaškoj rijeci ni zakonski ne pripadaš nigdje nikome.

A kretanje moraš nastaviti, jer brod koji ne plovi - umire. A s njim i njegov kapetan.

“Ja sam rođen kraj rijeke Sava, u Brčkom, sam odrastao, otac mi je bio kapetan riječne plovidbe, ja sam čitav život na Savi i to mi je uvijek bio san - da plovim. Ja sam zato i otišao u Rijeku da završim Pomorsku školu, ali, eto, ipak je lakše ploviti rijekom nego morem. Ne treba ti kompas.”

Liniju kretanja i jesu presijecale vodene površine. Od rodnog Brčkog preko srednjoškolske Rijeke do izbjegličke Norveške.

“Kada dođeš u novo mjesto, u neku potpuno novu zemlju, gdje ne poznaješ jezik, osjećaš se kao da je sav tbopj identitet izbrisan. Moraš početi od nule. Jer, ako te neko pita ko si, jedino što možeš reći je - izbjeglica.”

“Zašto se sve vrijeme želim vratiti na Balkan? Mislim da je to zato što tražim nešto čega se sjećam. Problem je što te stvari više ne postoje. Poput nekih malih stvari kojih se sjećam iz djetinjstva, stvari poput mirisa šume ujutro ili neke stare pjesme koju je pjevala moja baka. Koje, zapravo, ne znače nikom ništa osim meni.”

A potom se vratio nazad, da zatvori krug.

“Došao sam kući i nisam mogao vjerovati da je to moja kuća.”

Iz Sejranovićevih djela, a posbeno trilogije “Nigdje, niotkuda”, “Ljepši kraj” i “Tvoj sin Huckleberry Finn”, dobija se njegova autobiografija određena kretanjima. U toj posljednjoj knjizi, kojom se lansirao na vrh savremene bosanskohercegovačke književnosti, priča centralni doživljaj plovidbe Savom i potrage za ocem koji se nije vratio s večernjeg ribolova. Iza toga je i ostao nikad dovršeni film “Od Tokija do Morave”, koji su snimali njegovi saputnici. Bekim tako uvodi tužni kontekst teritorije na kojoj obitava, tu specifičnost Bosne i Hercegovine koja se, kako u prošlosti tako i za njegova postojanja, često nalazila na šizmi identiteta, na nasilnim i krvavim prijelazima iz jednog uređenja u drugo.

“Ne znam vam točno što se i kako kroz povijest zbivalo sa Savom i Dunavom i svim tim rijekama kojima sam plovio, ali ono što znam je činjenica da je mnogo ljudskih leševa ovuda plutalo još od vremena Vinče na Dunavu, preko Rimskog carstva, Gota, Vizigota, Vandala, Huna, Avara, Slavena, Mongola, Ugara, Austrougara, Turaka, pa sve do Jasenovca, Stare Gradiške i savskih mostova gdje su ustaše klali ljude, uglavnom Srbe, i bacali ih u rijeku. A da ne pričam koliko je leševa Sava je odnijela iz brčanske Luke, gdje su srpske vojske držale logor za Bošnjake i Hrvate. I danas kao da ništa nije bilo. Most obnovljen, Luka radi, Sava teče. Ljudi po njoj plove i love ribu, natopljenu ljudskim leševima. Možda čak i svojim najbližima. Životni ciklus, rekao bi neko.”

Šta li se desi s čovjekom kojeg jednom ova Sava zapljusne? Jedan je način da saznamo. A Bekima je ispljuskala, pogotovo tokom te slavne plovidbe do Crnog mora i zacrtavanja cilja u životu da mora pronaći sebe. Jer vrijedi to pokušavati cijeli život. Pa je možda i Makova pjesma doslovan savjet - valja nama preko rijeke. Preko te granice života i smrti.

“Ovo mi je najbolje putovanje ikada. Zato što mislim da sam mnogo bliže tome da shvatim ko sam nego što sam bio prije. Ne mislim da ću ikada to shvatiti u potpunosti.”

“Mnogi bi mi rekli da sam lud zato što volim ovu rijeku više od mora, više od Jadranskog mora. Jadransko more je prelijepo. Ali ovo je nešto drugo. Ne znam zašto. Jednostavno osjećam: Ovo sam ja.”

“Ne znam, možda se vratim ovamo.”

Piše da mu je to trebalo. I putovanje. Ali mu je trebalo i da se svaki dan nečim pukne, nagradi, ponekad kazni . Da se oslobodi tereta stvarnosti, da lakše utone u svijet stripa, filma, muzike, a ponajviše knjige.

“Kad čovjek putuje, čita, a čita i kad putuje. To je i putopis kroz ovaj naš prostor, ne samo ovaj naš, kroz čitav svijet, pravi fizički putopis pravi, a istovremeno, dok putujem, ja uvijek čitam. I čitao bih, ne znam, po pet-šest knjiga mjesečno.”

Jer stvarnost je nalagala tu pripadnost kolektivu. Tjerala te da zauzmeš stav, da se opredijeliš, izjasniš, objasniš, da se podupireš, da se odazivaš, da slušaš, da se plašiš. Za ta poslijeratna pitanja etničke pripadnosti osjećao se kao da ispunjava formular, a da nema ni jedne ponuđene rubrike, ni jednog kvadratića, ni jedne mogućnosti koja mu odgovara. Ali on nema izbora. Sile ga da popuni.

Njegove knjige su postale ispovijest prosječnog čovjeka koji gubi svoje ja u državi koja je pod imperativom razvrstavanja krvnih zrnaca na ove i one. I takva književnost je bila iskrena, ljudska, ogoljena i nelijepa za čitanje, nelagodna, nelagana, bolna.

I nikakvo čudo da je onda rijeka, kao izvanpolitička struktura, postala savršeno utočište za nomada. Ostao je na tekućoj vodi, uvijek tražeći ono jedno mjesto koje može nazvati domom. I ostao je nikad potpuno tamo, nikad sasvim ovdje.

Teoretičar Giorgio Agamben će reći - glavna bol identiteta leži u izvlaštenosti, koja one koji su njome pogođeni ostavlja bez utočišta. Ili bez vlastitog odraza. Pokojni Bekim Sejranović piše o autentičnom turističkom iskustvu. Onom koje ne možemo dobiti u paketima turističkih agencija. Publika lako nanjuši prevaru i zbog toga je njegov iskreni putopis najskuplji. Njime upoznajemo sami sebe i jedva se mirimo s onim nečasnim.

federalna.ba

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.