Radio Piton – Samedin Kadić

**

Dobro je čitati ... i pričati, razgovarati o pročitanom. Tako se, između ostalog stvaraju prijateljstva.

**

Samedin Kadić, doktor filozofije, u književnosti se javio 2004.godine knjigom priča i eseja „Penelopin vez“ – o medresi i čaršiji. Njegov prvi roman „Paučina“ objavila je Izdavačka kuća „Šahinpašić“ 2011.godine. Za ovaj roman Kadić je dobio Nagradu Hasan Kaimija. Samedin Kadić autor je više naučnih knjiga i eseja - Aporije biopolitike, Politička geografija Hamida Dabashija, Musa i Hidr te Mali leksikon velikih tema. Roman „Radio Piton“ objavila je Izdavačka kuća „Buybook“, 2021.godine.

**

Riječ kritike - Bosanskohercegovački pisac Samedin Kadiću u svome novom romanu Radio Piton, kritički propituje surovu realnost bosanskohercegovačkih postranzicijskih političkih i ekonomskih prilika. Glavni junak njegova romana Emir Žara, unatoč završenom fakultetu ne uspijeva pobjeći od svog kulturnog backgrounda. Emir Žara kao i sijaset druge djece sa sela i manjih gradova upisuje medresu – vodeći se mišlju i nadom da se tu ne može biti gladno, računajući na raskoš i prilike koje sa sobom donosi život u većem gradu (Sarajevu). Nakon što svoje školovanje uspješno privede kraju, Emir Žara se suočava sa pitanjima o kojima nikada nije razmišljao – šta dalje?, kako živjeti? i ključno pitanje od čega živjeti? On je slijepo vjerovao ubjeđenjima svog kulturološkog backgrounda da je njegovo da uči i završi, ostalo će doći. Emir Žara se vodio mišlju da će mu se sudbina nakon svih nedaća koje su ga snašle u životu naklonuti i kao pravi vjernik smireno se pouzdao u svoju nafaku. U međuvremenu je snatrio o milionu – milionu koji bi riješio sve njegove egzistencijalne brige, zbrinuti porodicu – užu i širu, ponešto podijeliti, uživati u vlastitom dobročinstvu prema drugima. Svu bijedu Žarinih snova o milionu Kadić ingeniozno ismijava, naime, Žara nekada sanja milion maraka, a nekada milion eura, ovisno o vlastitim potrebama i ambicijama. Kao dijete šehida – junaka koji je dao svoj život za odbranu svoje porodice, kuće, grada i države – smatrao je kao i njegova majka da mu država nešto duguje. I duguje, ali je država uvijek Žari i njemu sličnim odgovarala: Vidjet ćemo šta možemo uraditi, javit ćemo ti.

Zaposlivši se na lokalnom radiju – Radio Zambak – preko svojih prijatelja iz medrese, Žara se nadao rješenju svojih muka. Međutim, radio Zambak nije nastao iz stvarne potrebe za lokalnim medijem sa duhovnim sadržajem, već iz sile prilika, prethodila mu je takoreći, gogoljevska – groteskna situacija. Naime, ideju o pokretanju radija kojeg bi finansirala opština, iznio je sam načelnik, da bi izbjegao druženje sa svojom majkom – koju je čaršija prozvala Piton. Načelnikovu majka, razočaranu što se gasi privatni lokalni radio sa duhovnim sadržajem, sigurno će ova vijest odobrovoljiti, a načelnika riješiti slušanja pridika i neugodnih razgovora sa svojom majkom.

Tako je Radio Zambak u čaršiji prozvan Radio Piton, što u kontekstu romana i Bosne i njene čaršije itekako ima svoje dublje značenje. Naime, nazvavši ga Radio Piton, sarajevska (bosanska) čaršija potvrđuje svoj smisao i svoju bit, da stvari tumači na sebi svojstven način; svodeći sve – kako to Karahasan kaže opisujući bit sarajevske (ali i svake bosanske čaršije) – na ljudsku mjeru – koja je istovremeno i zločasta i dobra – nazvavši radio po nadimku načelnikove majke – hadži Memnune hanume, čaršija podsjeća da nije gluha na načelnikovu „malu“ prevaru, ali istovremeno je i dovoljno tolerantna da ne zahtijeva gašenje radija. Ćeif hadži Memnuna hanume – slušanje ilahija, dersova i učenja Kur'ana ispostavit će se skupim, a situacija na radiju po Emira Žaru postaje sve lošija. Plate kasne, životne obaveze ga pristišću, a najveće poniženje će doživjeti kada platu za svoj posao krene primati od sergije (dobrovoljni prilozi u džamijama). Kako i sam autor kaže, Emir Žara kao književni lik nije nimalo mudar, lukav i vješt – reprezent je jednog društvenog sloja sa periferije sa sličnim životnim problemima, iz siromašnih porodica, koje su roditelji slali u medresu, jer je tamo siguran hljeb. Na taj način lik Emira Žare lako možemo povezati sa likom Ahmeda Nurudina, glavnim likom Selimovićevog Derviša i smrti. Oba lika nam se daju kao izrazito obrazovana i elokventna, sa sličnim kulturološkim backgroundom, no međutim Emir Žara je bačen u svijet, stjeran u sarajevsku kotlinu, da u gužvi tramvaja, holovima fakulteta i opštine, birokratskom besmislu, i svojoj bijedi traži duhovni mir. Mogli bismo reći da je književni pandan Emiru Žari i lik Alije Lepira, obojica su osuđeni na društvenu izolovanost i neprihvatanje. S tom razlikom da je Alija Lepir junak najčudesnijeg bosanskohercegovačkog romana, gdje biva mogućim da Alija hamal postane Ali–paša. Emiru Žari preostaje životarenje, rastrzanost između snova o milionu, i zveketa novčića ubačenih u kutiju za sergiju poslije džuma – namaza. – Senad Arnaut, Dunjalučar portal

**

Riječ kritike - Glavni lik Emir Žara dolazi iz siromašne obitelji. Otac mu je poginuo u ratu kao šehid (heroj pao u borbi, nevina žrtva), kad god je trebalo što popraviti u kući majka ga je slala da zamoli daidže (ujake) da dođu i poprave, ovi bi došli i popravili. Završio je medresu jer je tamo „siguran kruh“, a ne iz duhovnih pobuda i čežnje za božanskim. Diplomirao je sociologiju i filozofiju na Filozofskom u Sarajevu i cijeli studij vjerovao da samo treba i dalje biti dobar čovjek, marljivo polagati ispite i diplomirati i da ga takvog, Bogu milog, a majci poslušnog, posao sigurno čeka. Ipak je on „dijete šehida“ i „ova država ti to duguje“ kako mu je ponavljala majka. I vjerovao joj je. I majci i državi. Sve dok nije dobio prvi posao na Radio Pitonu. Nakon diplome dočekao ga je život u poslijeratnoj Bosni u kojoj svaki grad „ima svoju televiziju pa kako onda naša općina ne bi imala svoj radio?“, i u kojoj mnoge visokoobrazovane osobe nemaju posao u struci i kako vrijeme prolazi shvaćaju da ga neće ni dobiti jer – nisu „snalažljive“, jer ovom društvu i državi nisu potrebne. Emir nije snalažljiv, čim mu život zvizne šamar, on bježi u sanjarenje, o milijun maraka na primjer. „Ali aman, milion! Nije to bila pohlepa, ni žudnja za zlatnim teletom, bila je to čežnja za dostojanstvom. S milionom se ne bi morao natezati s revizorima, ne bi bio podstanar i lovio posvunoć žohare, ne bi morao slušati porno-viceve svog direktora Fedahije. Bila je to želja za sigurnošću.“ Glavni lik se odnosi prema stvarnosti tako što bježi od nje, te „zlobne maćehe što ga proganja, prati i muči“ pa je njegovo prvo zaposlenje na lokalnom Radio Pitonu za Emira predstavljalo konačni bolni pad iz raja u stvarnost: „Pad u stvarnost, da se u njoj, kao pod ledenim šmrkom, veličanstveno otrijezni“. Semedin Kadić na slikovit, lagan i duhovit način pripovijeda o životnim temama koje, ako vas je život ikada ošamario (a jest!), izazivaju gorčinu, depresiju i egzistencijalnu mučninu. Ili pak nekontrolirani glasni smijeh. U romanu duhovitost i duhovnost idu ruku pod ruku, kao dvije tablete koje se gutaju odjednom. No, duhovnost tu nije lijek za gorčinu stvarnosti, već je duhovitost način da glavni lik zadrži vjeru i snagu i izdrži još jedan dan. Pa još jedan. I još jedan ... Boreći se, uglavnom neuspješno, protiv nepravde na radnom mjestu glavni lik sazrijeva i uviđa da ga u postizanju uspjeha ograničava vlastito podrijetlo (obiteljski background). 

Za razliku od svijeta umjetnosti (film, književnost, likovne umjetnosti, glazba itd.) i svijeta filozofije u kojem sve vrvi od mogućnosti za osobnu promjenu i napredak, Emir Žara shvaća da svijet poslijeratne Bosne u kojoj živi je svijet bez mogućnosti jer, kako to ističe autor u jednom intervjuu „društvena pokretljivost je ovdje vrlo niska, vrlo statična“. U sudaru s realnosti, ruše se svi Žarini ideali. Ono što mu ostaje je jak duh, ironija, cinizam, duhovitost koja šamara i ono nebesko i ovo zemaljsko. Dok živiš u svijetu, među snalažljivim ljudima, u sustavu bez reda i pravila, gdje je vjera u Boga više forma a manje sadržaj, gdje je egzistencija nesigurna, nepravda svakodnevna, duhovnost je gorka, duhovitost glasna, a glas Božji tih i dalek. U takvom svijetu duh ojača, ali ne zbog osviještene osobne snage, već iz beznađa i očaja, nakon gubitka ideala čovjek više nema što izgubiti. Ostaje mu da preživljava, iz dana u dan, ovaj život u koji je umetnut i koji mu je, ako se pita Emira Žaru, lukavo i okrutno podmetnut, kao ružna mlada umjesto one sanjanje, željene lijepe. Sjećate se stiha one stare pjesme: Smijem se, a plakao bih… e o tome se radi, smijeh u inat svemu, i kad je najteže. To mogu samo najjači i najluđi. Izvrstan roman. – Jasna Radulović, express.24sata

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – Selma Dizdar