"Radim, ali ne živim": Glasovi radnica i radnika o dostojanstvenoj plati u BiH

Kada radnica kaže da nakon računa i hrane “ostane tek da preživi”, to nije privatni problem jedne porodice, to je društveni signal. Dostojanstvena plata nije luksuz niti privilegija, nego prag normalnog života, da se od rada može planirati budućnost, brinuti o zdravlju, školovati djecu i premostiti nepredviđene troškove bez zaduživanja.

U Bosni i Hercegovini se rasprava o platama često svede na statistiku, minimalnu, prosječnu i medijalnu. Ali stvarni život se ne dešava u tabelama. Dešava se u kućnim budžetima koji pucaju na prvoj neočekivanoj stavci, u radnim subotama koje “spašavaju mjesec” i u tišini ljudi koji ne govore jer se boje posljedica na poslu.

Glasovi radnica i radnika: “Da preživimo, ne da živimo”

Da bi priča bila kompletna, neophodno je čuti i one čiji su prihodi najčešće vezani za minimalac, posebno u industrijskim sektorima. Zbog rizika od odmazde i pritisaka, izjave se objavljuju anonimizirano.

— Radnica (tekstilni pogon, FBiH – anonimizirano): “Radim puno radno vrijeme, ali kad platim račune i hranu, ostane mi tek da preživim. Ako se nešto neplanirano desi, lijekovi, kvar, škola – moram posuđivati.”

— Radnik/Radnica (koža/obuća, RS – anonimizirano): “Minimalna plata je postala norma. Prekovremeni često spasava kućni budžet, ali to znači da si stalno umoran i da nemaš život van posla.”

— Radnica (industrija, BiH – anonimizirano): “Najgore je što se ljudi boje govoriti. Kad znaš da ti ugovor može biti produžen ili ne, onda šutiš i trpiš, iako vidiš da nije fer.”

“Najgore je što se ljudi boje govoriti”: Zašto je anonimizacija nužna?

U mnogim radnim sredinama, posebno tamo gdje sindikat nije dovoljno snažan ili gdje prevladavaju nesigurni oblici zaposlenja, radnici i radnice izbjegavaju javno govoriti o problemima. Strah od gubitka posla, degradacije, lošijih smjena ili “obilježavanja” u kolektivu čini da se problemi često rješavaju u tišini ili se uopšte ne rješavaju.

Zato je zaštita sagovornika osnovno pravilo odgovornog izvještavanja o radu, bez identifikacijskih detalja, bez informacija koje mogu otkriti osobu i uz dogovor oko svake rečenice koja ide u javnost.

Šta kaže ZORA: Od minimalne plate prema dostojanstvenoj plati

Armin Šestić iz Udruženja za socijalni, kulturni i kreativni razvoj ZORA naglašava da je ključno pomjeriti fokus sa “minimalnog” kao norme na “dostojanstveno” kao cilj. Deklaracija o dostojanstvenoj plati traži da dostojanstvena plata postane mjerljiva kategorija u statistici i okvir u zakonodavstvu, te da se socijalni dijalog vodi na temelju stvarnih troškova života, a ne političkih procjena.

— Armin Šestić (Udruženje ZORA): “Dostojanstvena plata nije privilegija – ona je pravo. Minimalna plata je zakonski prag, ali dostojanstvena plata je društveni standard kojem trebamo težiti, jer rad ne smije značiti siromaštvo.”

U praksi to znači da nije dovoljno “povećati minimalac” bez jasne veze sa realnim troškovima života. Dostojanstvena plata traži da se radi puno radno vrijeme bez prisile na prekovremeni rad samo da bi se pokrile osnovne potrebe.

Regionalna perspektiva: Koalicija za dostojanstvenu plaću i Novi sindikat (Hrvatska)

U regionu, slične inicijative se oslanjaju na metodologije izračuna dostojanstvene plate i na zagovaranje da država postavi dostojanstvenu platu kao cilj javnih politika. Novi sindikat (Hrvatska), kao dio mreže Clean Clothes Campaign, kroz Koaliciju za dostojanstvenu plaću otvara pitanje odgovornosti korporacija i dobavljačkih lanaca i insistira da se ne mjeri samo da li je plata isplaćena na vrijeme, nego da li od nje radnik može živjeti.

— Mario Iveković (Novi sindikat, Hrvatska): “Ako je minimalna plata mjerilo ‘normalnog’, onda smo pristali na siromaštvo zaposlenih. Dostojanstvena plata mora postati cilj u pregovorima, u javnim politikama i u odgovornosti brendova kroz cijeli lanac proizvodnje.”

Ovaj ugao je posebno važan za tekstil, kožu i obuću: veliki dio proizvodnje u BiH je uklopljen u međunarodne lance vrijednosti, gdje pritisak na cijenu često završava pritiskom na radnike. Dostojanstvena plata zato nije samo “lokalna” tema, ona je i pitanje pravila koja važe duž cijelog lanca od brenda do pogona.

Šta dalje: Tri stvari koje moraju postati normalne

Ako dostojanstvenu platu shvatimo kao standard, a ne kao izuzetak, tada se razgovor mora pomjeriti sa moralnih apela na konkretne korake:

1) Mjerenje i transparentnost troškova života

Potrebno je redovno pratiti stvarne troškove života po lokalnim zajednicama (stanovanje, hrana, prevoz, režije, zdravstvo, obrazovanje) i to pretvarati u javno razumljivu računicu: kolika plata omogućava dostojanstven život.

2) Jačanje socijalnog dijaloga i kolektivnog pregovaranja

Dostojanstvena plata se najčešće gradi kroz kolektivne ugovore i pregovore koji imaju realnu osnovu. Tamo gdje sindikati imaju kapacitet, radnici imaju i veću šansu da se izbori veća sigurnost, jasnija pravila i poštenija raspodjela.

3) Odgovornost institucija i poslodavaca, uključujući lance snabdijevanja

Inspekcijski nadzor, jasna pravila o prekovremenom radu i ugovorima, te dosljedna primjena zakona su minimum. Istovremeno, poslodavci i brendovi koji zarađuju u lancu proizvodnje moraju preuzeti dio odgovornosti za standarde rada i plata.

Zašto je ovo tema svih nas?

Priča o dostojanstvenoj plati nije priča samo o “najnižim primanjima”. To je priča o tome da li rad treba da znači sigurnost, zdravlje, mogućnost planiranja i dostojanstvo. Kad čak i oni iznad prosjeka osjećaju da se stabilnost topi pred rastom troškova, onda je jasno da društvo treba standard, a ne puko preživljavanje od mjeseca do mjeseca.

Zato je važno da se o dostojanstvenoj plati govori kontinuirano, kroz medije, sindikate, javne politike i lokalne zajednice. Jer pitanje je jednostavno, da li želimo društvo u kojem rad znači život ili društvo u kojem rad znači preživljavanje?

Disclaimer: Ovaj tekst je nastao uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Podrška malim medijima na Zapadnom Balkanu, koji provodi CPCD.  Sadržaj je isključiva odgovornost medijske kuće i autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije ili CPCD-a.

Ajla Čaušević/federalna.ba